Samo što sam ti pomenuo rođendan, ti si zgrabila šaku lišća i bacila mi jesen u lice.
Vjeverica mi je, s vrha Igmana, jednom krišom doturila ljusku oraha da te njome gađam pravo u srce.
Ti si, na to, samo rekla kako turske baklave i turska kafa dižu pritisak i šećer.
Prst se pred okom nije vidio, pa sam te pitao jesi li još uvijek kao grba iza mene.
Ti se uhvatila svijetle budućnosti i u njoj praviš olimpijske krugove od dima cigarete što iz tebe izlazi kao iz dimnjaka Sikstinske kapele u Vatikanu.
Volim Gluckovu reformu opere jer ju je očistio od sentimentalnosti, a ti reče: “Sad ćeš biti ja, rođeni seljak!”
Pljucnula si sa Starog mosta u Drinu, vrišteći od znanja kako su Stari most i Ćupriju sagradili Koča Mimar i đak mu Hajrudin.
Još mi trubiš: kad je most lijep, nije važno zove li se Ćuprija i nije bitno kako se zove rijeka što cmizdri ispod njega.
To važi samo za tebe, mislim u sebi.
Da bih te bocnuo, rekoh: “Snima se! Pazi koje poze zauzimaš, gdje osmijeh bacaš, kako zjenice širiš, zube stišćeš i nevjeru skrivaš.”
Ti me ne htjede ispraviti, jer si mi sinoć, dok smo se na plahti vjenčavali, vikala pod jedno i slušala ispod mog drugog, maljavog pazuha eho: “Pazi, snima se! Pazi, selfi!”
Ja tebi vadim živac, ti meni ubadaš trn.
Zbog tebe sam krišom pisao Aristotelu u vezi dramskog jedinstva vremena, mjesta i radnje, jer ti nisi kao nas dva – samo za jedinstvo.
Za to vrijeme ti si slušala radio i emisiju po željama slušatelja, naručujući svaki put pod drugim imenom i sa mog broja uvijek istu pjesmu: “Ružo moja, mladost sam ti dala.”
Ja tebi iz mase uličnih demonstranata dovikujem kako sam napokon prvo lice jednine, a ti me, odozgo, sa Julijinog balkona oslovljavaš sa “on”, lakiranim noktom kažiprsta nišaniš u ćelavu glavu lika sa transparenta.
Vučije zavijam na tvoje puteno runo, ti dereš mačku sve dok se barunica Castelli, u liku Bele Krleže, ne sjeti da se treba u dvor vratiti.
Dok vazim kako u sufizmu Šebi Arus znači “Nevjestina noć” ili “Vjenčanje sa smrću”, ti legla potrbuške, zabijaš grudi, nos, bradu, laktove, koljena i nožne prste u savski pijesak i iz dubine zemlje šmrćeš ruski gas i srčeš arapsku naftu, jer je treća godina kako si trudna s mojim bratom blizancem koji plovi samo morima plavim kao tvoje oko.
Ja stvarno ludim od ljubavi prema tebi.
Ti kažeš da je stvarno sramota jer još nisam naučio da se to zove ašk, ašik, asimetrija osjećanja.
Kao musliman se na ekavici molim Bogu da budemo sretan mješoviti par.
Ti vičeš na matičara iz dječije crtanke, govoreći mu je li gluh, pa nije čuo da si mu za jedan potpis sto puta u sebi izgovorila: “Da. Da. Da. Da.”
Sve uzimaš zdravo za gotovo: fertik, konec, fin, the end, fine, kraj.
Kraj.