U uvodu jedne od mojih omiljenih esejističkih knjiga “Sterstunden der Menschheit” Stefana Cvajga (prevedena kao “Zvezdani časovi čovečanstva”, mada bi možda striktnije bilo “Veliki trenutci čovečanstva”), autor će naglasiti da: “Takvi dramatski zbijeni sati, puni usredotočene sudbine, u kojima je na jedan jedini dan, na jedan jedini sat, a često I samo na jednu jedinu minutu, zbijena odluka koja nadživljuje vreme, rijetki su u životu pojedinaca I rijetki u životnom toku povijesti. Ovdje pokušavam podsjetiti na nekoliko takvih zvjezdanih sati iz različitih vremena i zona – nazvao sam ih tako jer sjajno i nepokolebljivo kao zvijezde obasjavaju noć prolaznosti”. Cvajg nas zavodnički unosi u te kratke vremenske segmente sa nesagledivim posledicama: kako konkvistador Vasko Nunjes de Balboa sa svojom bandom desperadosa otkriva Tihi Okean, kako “zapečaćeni” voz iz Švajcarske, preko Nemačke u ratu, prevozi Lenjina I njegovih 30 saradnika, ka Finskom kolodvoru u Petrogradu, kako slepa poslušnost vernog Napoleonovog maršala Grušija svojom neodlučnošću “pomogao” poraz kod Vaterloa… upečatljivi primeri kratkog dešavanja što izazivaju dugoročne posledice.
Prepročitavanje Cvajgove knjige na skopskoj terasi, jednog vrelog letnjeg prepodneva, baš me je zamislilo: koji bi mogao biti taj kratki trenutak u životu ovog grada kada se okreće istorijsko kormilo ne samo za njegove savremenike, veći za generacije koje dolazeposle njih? Zemljotres da, ali su katastrofalni zemljotresi koji su rušili Skoplje kroz istoriju bili udarci nepotkupljive prirode koji su se dešavali van ljudskih razmisli i planova. Nasuprot tome, ako u cvajgovskom smeru tražimo ljudski factor što je u jednom kratkom trenutku promenio istorijsku fizionomiju grada, onda mi se odmah nametnulo paljenje Skoplja 25-27 oktobra 1689-te po naređenju habsburškog generala Silvija Pikolominija.
Tokom 16.i 17. veka, ovaj grad, nazvan Uskup, bio je jedan od najrazvijenijih, mnogoljudnih balkanskih centara Otomanske Imperije. “Proputovao sam, svih ovih godina, kroz celu Rumeliju, video mnogo predivnih gradova s božjim blagoslovom, ali me nijedan nije tako ushitio svojom lepotom kao rajski grad Uskup kroz kojeg teče reka Vardar”, zapisao je turski putopisac iz 17-og veka Dulgar Dede.
Oko 150 godina pre dolaska Pikolominijevih trupa, u Uskupu je živeo, radio, a tu je i preminuo Ivan M. Držić, član dobro organizovane dubrovačke trgovačke kolonije, koja je, uredno plaćajući godišnji harač vlasti, organizovala, kao važna dubrovačka filijala, trgovinu između Otomanskog Carstva i Zapadnih zemalja. Ivan je stariji brat vrcavog renesansnog majstora Marina, sa nadimkom Vidra, čije se razigrane komedije “DundoMaroje” i “Skup” i danas sa uspehom igraju po eks –jugoslovenskim pozornicama. Postoji pretpostavka da je 1547. Marin posetio svog brata u njegovom skopskom domu. U “Leksikonu Muzeja Marina Držića” je zapisano da je Ivan umro, neoženjen, u Skoplju 1554., a iste godine, u rešenju (na latinskom) od 28.04.1554., stoji da “se dozvoljava čuvarima imovine pokojnog Ivana Marina Držića u regionima Levanta da naznače jednog ili više ovlašćenih predstavnika za vraćanje imovine počivšeg”.
Vek i deceniju kasnije, 1660-1661, a samo tridesetak godina pre katastrofalnog požara, “in partibus Levanti” pristiže i boravi neumorni putopisac Evlija Čelebija, autor desetoknjižnih “Sejahatname”, koji u svom prepoznatljivom stilu, sa neskrivenim ushićenjem, opisuje grad sa 2150 dućana: “Sve glavne ulice su ravne, popločane lepom, belom kaldrmom. Ima puno učenih judi, gradskih prvaka, velikih gospoda. Stanovnici su osobito naklonjeni zadovoljstvima i uživanjima. Ljubav Iinaslada su veliki ulog za njihova zaljubljena srca”.
Ova hedonistička slika grada deset godina kasnije dopunjuje se svedočanstvom britanskog lekara Edvarda Brauna: “Skopia ili Skupi, ili kao što ga Turci nazivaju Uskopija, u podnožju Mont Orbeliusa (Skopske Crne Gore), na obali reke Aksius, u veoma je lepom i prijatnom krajoliku, s jednim delom grada na brdu, s drugim u ravnici”. U gradu i oko njega, zapisuje Braun, nalazi se “veliki broj šumovitih mesta, opkoljenih brdima i dolinama”.
Skoro u istom istorijskom periodu, dvojica putopisca – Braun iz jedne nadolazeće kolonijalne imperije koja će u naredna dva veka okupirati svet i Čelebija iz još uvek moćne, ali već posustale imperije koja će u sledeća dva veka postepeno gubiti svoju snagu i teritoriju, znači iz dve prilično različite istorijsko-socijalne sredine – su podudarni u srodnoj impresiji gradom. Putovanja i putopisi podrazumevaju promenu i sveži doživljaj vidljivog sveta, ali su te različnosti manje neočekivane za jednog otomanskog podanika nego za jednog čoveka s aZapada (kao, na primer, u slučaju velikih putopisaca Ibn Batute i Marko Pola). S te strane, posete Čelebije i Brauna Skoplju, ostvarene u kratkom međuvremenu, pokazuju bliski intimni doživljaj lepote I upečatljivosti grada.
A upravo su te godine bile zatišje pre austro-turskih ratova (1683–1699), posle kojih će Otomansko carstvo, mirovnim dogovorom u Sremskim Karlovcima, po prvi put biti prinuđeno da se odrekne velikih teritorija (u Mađarskoj, Slavoniji, Transilvaniji), a kada će I lepi grad Skoplje nestati u velikom, nemilosrdnom požaru.
Ključni lik u tragičnom opožarivanju grada bio je potomak poznate aristokratske porodice iz Sijene, u čijem mu rodoslovu prethode čak dvojica papa (Pije II, jedini papa koji je napisao autobiografiju, i Pije III). General Eneja Silvio Pikolomini.
Očevim blagoslovom (što će mu obezbediti komforni apartman, sa slugama i kočijom) i zahvaljujući uticajnom talijanskom lobiju u Beču, Eneja Silvio se iz rodne Sijene seli u prestionicu Habsburškog Carstva, gde odlučno počinje da gradi svoju vojničku karijeru. I tupokazuje da, i pored početne rodbinske pomoći, poseduje nesumnjive veštine vojnog vođstva, te od potporučnika u sukobu protiv Francuske 1675 godine, u austro-turskom ratu nosi čin general-potpukovnika, koji će u potpunosti opravdati za vreme Mohačke bitke kad hrabro i bez dvoumljenja sprečava napad brojno nadmoćne turske konjice i time preokreće tok cele bitke na habsburškojstrani.
U daljem, brzom napredovanju austrijskih snaga, osvojen je Niš. Pikolomini preuzima komandu nad delom armije, upućuje se ka Skoplju. I posle neznatnog otpora rastrojene turske vojske, “osvaja” grad iz kojeg su pobegli stanovnici i turski vojnici dezerteri i nad kim se nadvila teška tišina. A kuga je već počela da širi svoje pipke.
25-og oktobra 1689, Pikolomini je naredio opožarivanje grada. Posmatrajući strahovit požar, zapisao je u svom dnevniku, s istim ushićenjem kao Čelebija pre trideset i Braun pre dvadesetak godina: “Prostran je ovo grad, kao Prag, ne mnogo manji, ili velik kao on. Našao sam ga napuštenog, bez dragocenosti, mada bogato snabdevenog proizvodima. Malobrojni ljudi koji su ostali uplašeno suskitali ulicama. Žao mi je što ću morati da predam plamenu kuće, kakve do sada nisam video, dzamije od najlepšeg mermera i sa ukrasima od zlata na koje bi i Rim posvetio pažnju, lepe starine i bašte”.
Dok su putopisne beleške radoznalih Čelebije i Brauna bile inspirisane utiscima posetioca, general Pikolomini, profesionalni ratnik, koji je ranije na bojnim poljima otrpnuo na svakakve strahote, u tim trenucima, tada i tamo, nasuprot Skoplju koje nestaje u plamenu, je bio prinuđen da se suoči sa posledicama svoje komande i da zapiše ove ispovedne rečenice o opožarenom gradu.
Mnogo više od svedoka, on je inicijator onoga što se dešava, jednog presudnog strašnog čina koji će promeniti sudbinu jednog grada, sudbine njegovih idućih stanovnika i njihovog postojanja.
Ognjena stihija koja je trajala dva dana, progutavši ceo grad, poštedela je samo nekoliko građevina od kamena – tvrđavu Kale, crkve “Sv. Dimitrija” i “Sv. Spas”, Daut-pašin hamam, Čifte hamam, Karvan saraj… i Kameni most. Habsburška se armija povlači, a general Pikolomini, i on zaražen od kuge, umire posle par dana, 9-og novembra, u Prizrenu.
Početkom decembra, osmanlijska vojska i savezničke tatarske horde krimskog hana Selim Giraja ulaze u opustošeni, napušteni grad, vukući za sobom buntovničkog zarobljenika, ustaničkog vođu Karpoša (nazvanog po nadimku – “Stena”), koji će na Kamenom mostu biti nabijen na kolac, izboden kopljima i bačen u Vardar. Tako čovek-Stena nije uspeo da spoji svoje ustaničke odrede sa glavninom habsburške vojske, već je, posle opožarivanja Skoplja, ostavljen na nemilost žestokom turskom kontranapadu i u bitci kod Kumanova,zarobljen, pa mučen i pogubljen u raseljenom Skoplju.
Skoro dva veka, sve do sredine 19-og, trajaće oporavak grada, kako bi vratio nešto od nekadašnje veličine i ugleda. Šta bi bilo kad ne bi bilo, pitanje je naivno i sa gledišta istorijskih fakata, neprikladno, jer ono što se desilo Skoplju posle Pikolominijevog paljenja25-27oktobra 1689, je da se bogati, razvijeni centar trgovine sa više od 60 000 stanovnika smanjio na veličinu periferijskog gradića od 10 000 stanovnika.
Ponekad ognjena čigra istorije ume nepredvidljivo, a velikom snagom, da u presudnom trenutku zaokrene vreme.