Prošlog tjedna provela sam tri dana na 78. međunarodnom sajmu knjiga u Frankfurtu, koji se ove godine održao od 7. do 11. listopada. Ova središnja knjiška manifestacija već dulje vrijeme privlači moju pažnju, ponajprije zbog iznimno atraktivnog profesionalnog programa posvećenog međunarodnoj književnosti i prevođenju, ali i zbog inspirativnih kontakata – ciljanih i spontanih – s ljudima iz branše koji su se proteklih godina pokazali važnima za moj prevoditeljski i kulturni angažman u Italiji.
Frankfurtski sajam okuplja autore, agente, izdavače i prevoditelje iz cijelog svijeta, ove godine iz više od 130 zemalja. Ljudi različitih podrijetla i vjera donose u Frankfurt vlastite priče, još neostvarene planove i ideje, običaje i iskustva.
Ove mi je godine posebno zanimljivo bilo gostovanje Češke, koja je u Frankfurt stigla sa čak 75 autora različitih žanrova, od poezije i proze do dječje književnosti i stripa. Cilj je bio upoznati stručnu i širu publiku s češkim pričama i svijetom, ali i s izazovima i preprekama na koje češka književnost nailazi na putu do čitatelja izvan vlastitih granica.
Poput hrvatske književnosti, i češka se suočava s izazovima pozicioniranja na širem međunarodnom tržištu. “Jako je teško potaknuti interes izdavača na tržištima velikih jezika”, ističu ustrajni prevoditelji koji se trude doprijeti do španjolskih, talijanskih, francuskih nakladnika. Kada im to i pođe za rukom, najčešće se radi o manjim izdavačkim kućama koje nastoje proširiti čitateljske horizonte i stvoriti tržišne niše. Razlog tom teškom prodoru do izdavača i čitatelja, kako naglašavaju, leži u različitosti povijesnog nasljeđa i perspektiva čeških autora u odnosu na zapadni svijet. A kada njihove knjige i naiđu na interes, najčešće je riječ o užem krugu znatiželjnika koji su već došli u doticaj s kultnim imenima češke književnosti, poput Kundere ili Čapeka.
Dok slušam tako češke autore, inozemne prevoditelje, izdavače i organizatore festivala na Forumu, mjestu na kojem se Češka službeno predstavlja pod geslom Land on the Coast – metaforom koja me u prvi mah zbunjuje – u mislima mi se cijelo vrijeme javljaju hrvatski pisci čiji glas tu, na sajmu, nitko nema priliku čuti.
Naime, hrvatskim piscima na 78. frankfurtskom sajmu preostalo je tek da se nijemo smješkaju s panoa nacionalnog štanda. Ispod njihovih fotografija stoje ispisane međunarodne nagrade koje su osvojili, poruka inozemnim posjetiteljima u prolazu da zaslužuju biti čitani i slušani, da imaju što reći. No unatoč tome, oni nisu ondje. Nisu ondje da bi svojom pojavom i glasom zastupali vlastita djela, da bi pridonijeli vidljivosti hrvatske književnosti u ovom uzburkanom svijetu koji se neće sam od sebe pobrinuti za njih, iako se oni svojim pisanjem svakodnevno zalažu za njegov boljitak.
Na 78. frankfurtskom sajmu knjiga nema čak ni onog jednog hrvatskog pisca koji je ove godine upravo u Njemačkoj, u Leipzigu, u ovim teškim vremenima za Europu, prepoznat kao graditelj mostova među narodima.
Na sajmu se ne čuju glasovi hrvatskih autora, ali ni prevoditelja – posrednika njihovih glasova na stranim jezicima. Nitko im uoči sajma nije poželio dobrodošlicu na hrvatskom štandu, a ako su se ondje u određenom trenutku i našli, bilo je to sasvim slučajno i na vlastitu inicijativu. Za organizatore i voditelje hrvatskog nacionalnog štanda planiranje susreta, otvaranje prema drugome i razmjena iskustava očito nisu uobičajena praksa.
U tome su se na ovogodišnjem sajmu dovitljivijima pokazali Turci, koji su u službenom programu najavili druženje uz tursku kavu i razgovor o turskoj književnosti, ali i Gruzijci, na čijem je štandu u određenom trenutku vrvjelo od inozemnih posjetitelja.
Unatoč svemu, i ove je godine poneko na frankfurtskom sajmu knjiga od mene čuo za Ivanu Bodrožić, Miljenka Jergovića, Juricu Pavičića i Marinu Vujčić. Širenju riječi o njima pridonijeli su honorari za prijevode srpskih autora na talijanski, ali i međunarodni kontakti i prijateljstva, zahvaljujući kojima sam se mogla otisnuti na ovo istraživačko i edukativno putovanje u vlastitom aranžmanu.
Tako to, ukratko, izgleda s promocijom hrvatske književnosti na ovom dijelu jadranske obale, ali i šire. No, pitanje je – dokle? Koliko su još održive prakse utemeljene na individualnim naporima? Hoće li hrvatske nadležne institucije ikada pronaći sustavno i adekvatno rješenje za promociju svojih pisaca kao nositelja hrvatskoga kulturnog identiteta u inozemstvu? Hoće li napokon doći do osnivanja centra za knjigu po uzoru na češki model?
Modena 14. listopada 2026.