Pogovor za knjigu poezije “kruh za poslije” (MaMa 2025)
U neko sada već davno vrijeme – manje davno u našim životima, davnije u društvenoj i kulturnoj povijesti – Goran bio je novinar u dnevnome listu. Bolje rečeno, igrao je svoju ulogu novinara, koja se nije previše slagala s onim što je u to vrijeme bilo biti novinar. Imao sam priliku promatrati ga tada sa strane, eksperimentalno provjeravati kako reagira na različite iritacije i, u pravilu uzaludno, posavjetovati ga da ne smije igrati ulogu, ne smije glumiti, nego bi trebao biti novinar. Upravo onakav kakvi su oni oko njega. Da, znam: nepametni, tragikomični, uzaludni, ali potrebno je i zbog sebe i zbog predstave uživjeti se u njih upravo takve. To se zove Princip Stanislavski. Gavrilo Princip Stanislavski.
Goranu nikako nije bilo jasno zašto ono što on radi, a što je i zabavno, i pametno, i vrlo informativno, za njegove urednike nije novinarstvo. To mu nisam mogao objasniti.
Ove pjesme se prema domaćoj pjesničkoj tradiciji, a naročito prema tradiciji društvenog života hrvatskih suvremenih pjesnika, odnose upravo onako kako su se njegovi tekstovi odnosili prema domaćem novinarstvu. Razlika je samo u tome što se poezija slabije trži od novinskih vijesti. I što je Goran ulogu novinara nastojao samo odigrati, a pjesnik on doista jest, i to od one vrste prvih, izvornih i iskonskih pjesnika, koji stvaraju riječi i jezik.
Gleda on lijepe glave pjesnika na pjesničkim susretima po regiji, “glave koje nikad nije/ posjetila niža misao”, “lagane floralne košulje”, lijeporijeki, govore Tarkovski, govore Kiarostami, a on se pita koja bi od tih glava mogla “opet postati Radovan”, “kad zatrubi zoološki/ u šuplje govno narod”. Naprosto je nevjerojatno koliko je samo jasnoće u ovim riječima i stihovima, a istovremeno i koliko prijezira prema realizmu u književnosti. Riječi su mrtve metafore, na pjesniku je da ih oživi. A nakon toga da na što jednostavniji način pronađe žive metafore, koje mogu da održe smisao. Dvije su ovdje metafore. Jedna je Radovan, tačnije: opet Radovan. Druga je složenija, svakako bi je trebalo ografititi na nekome, po mogućnosti zagrebačkom, zidu: “kad zatrubi zoološki/ u šuplje govno narod”. A pitanje od kojeg pjesma započinje i koje je pjesmi tema Goran realizira genijalno, jer ga oslobađa i nepodnošljivog viška autoviktimizacijskih sentimenata, i od učiteljske i učiteljuće poučnosti: koja će od ovih dragih, lijepih i bezazlenih glava opet postati Radovan?
Ili ona pjesma, s aerodroma u Tuzli, koji baš i nije pretjerano aerodromast, više je to neka vojnička pista s nadzornim tornjem, koja pamti vrijeme u kojem je bila pitoma ledina, na kojoj on sreće čovjeka s peteljkom na kapici i crnim pastirskim kišobranom, za kojim korača stado prtljage. “Čisti Vasko Popa”, zaključuje pjesnik, a čitatelj njegov doista mu i potvrđuje: popinska je ovo slika, iz nekoga ciklusa do kojeg rumunjski genij srpskog i jugoslavenskog pjesništva nije dodisao. Ali istovremeno, slika je posve starozavjetna. Taj čovjek s čudnom kapicom i s kišobranom Mojsijevim, figura je koja se sreće u Bibliji i u bezbrojnim, redom vrlo uzbudljivim biblijskim i postbiblijskim apokrifima. Ono što poeziju, međutim, čini poezijom jest to što će samo jedan među desetinama i stotinama onih koji su pokraj čovjeka prolazili u njemu vidjeti pastira. A nakon što ga pjesnik vidi, najednom će ga vidjeti i svi ostali. Svijet se, kao i jezik, kao i Popa i Biblija, objavljuje pjesniku, da bi on zatim stvorio jezik, kojim će ga prenijeti svom nevidećem, nečujećem i nemuštom svijetu. Tomu poezija u vrijeme Emila Ciorana i Gorana Milakovića.
Dalje nastavimo sami, u tišini. U čekaonici, u autobusu, negdje po strani, u kratkim stankama između bombardiranja očnog živca, tamo gdje se najbolje čita ova knjiga.