dan prvi
Na nogometnom igralištu
svom težinom
sav svijet stao krivo pod nogu.
Pucanj kosti svi su čuli,
samo ja sam zalego ko izučen soldat.
I samo mene pogodilo.
dan sedmi
Vjernost
M. me dovezla u bolnicu.
Dođe taj trenutak kada veliš:
„Ajde ti sada kući!“
I raziđemo se.
A nit ja ostanem kako treba,
nit ona ode.
dan osmi
U podrumu gdje se vrše operacijske radnje glagola biti ili ne biti
bilo mi je hladno.
Prebacili su preko mene neki podgrijan ćaršaf
ko nečiju dušu.
Koja je nedugo zatim
i mene napustila.
Bosanac u Krankenhausu
– „Dakle, spinalna narkoza
i htjeli biste da vas još uspavamo?“
– „Da. Osim ako vam ja mogu šta pomoć.“
Nakon operacije nisam osjećao donji dio tijela još punih 5 sati.
Noge ko dva tabuta.
Prazna.
A teška.
dan deveti
“Ja sam po struci mesar.
Sa svojih 60 već znam
zatvorenih očiju odvojit kosti od mesa.”
I na riječ kost
i na riječ Knochen
paše po kapljica infuzije.
“I taj dan
dvije polutke
po trideset kila.
Jedna je spala s vješala.
Ja sam ju uhvatio i s nekom mukom ponovo zakačio.
Šteta bi mesa bila!
Tako mi je kičma pukla…
Pa onda i rame.
Tako je sve počelo.”
Veli cimer bolničke sobe
dok nas bol
zatvorenih očiju
iskusno odvaja
na kosti, meso i šarafe.
dan deseti
Njemu fali zdravo rame.
meni zdrava noga.
Njemu samo da može sam sebi na kruh razmazati,
a meni da hodam.
Jedan drugog gledamo ispod oka
i svaki svoju nesreću bi mijenjao.
Netko dobar bio rekao,
pa spojite se barem u jednog cjelovita čovjeka!
Ali mi ostasmo tako.
Dvije polutke.
dan dvadeset prvi
Strpljenje:
ćutiti kako se spajaju i rastu kosti,
vežu živci i koža.
Tek nakon nekoliko tjedana
diram ranu, tepam:
„Ti si moja,
oprosti meni kukavici!“
Zamišljam da sam pas koji liže svoje rane.
Da sam Franjo koji ljubi gubavca.
Dodir kao da će svakog časa
postati prodir.
Sav sam šav
koji me drži na okupu.
dan trideseti
Šta sad?
Sve ovo samo da se jesen odsada
u mojim kostima najavljuje?
Kostur je konačna transparentnost bića.
svaki dan
Jutrima uglavnom sam
na kauču
s knjigama i velikim staklom.
S njega me zabljesne jesenski hrast
moj prijatelj
kojem sam obećao da se neću penjati
da ne ugane grane.
nekidan
Božji duh odvede Ezekiela u dolinu punu suhih ljudskih kostiju.
– „Šta misliš, mogu li ove kosti da ožive?“
– „Ne znam“, odgovara uplašeno Ezekiel. „To samo ti znaš, Gospodine.“
– „Deder, prorokuj ovim kostima!“
Tad nasta potres i počeše se oko kostiju lagano stvarati tetive, razvlačiti žile. živci i krvavo meso i koža se obavije oko svega. Ali životnog daha još ne bijaše u njima.
– „Hajd sad govori, prorokuj u vjetar!
I ne budi, Zekane, više dijete straha, nego dijete ruaha.“
I Ezekiel i to učini. Pričao i propovijedao dugo u vjetar. Od sjeverca do južine i lahora i vihora.
– „I, jesu’l žive?“ – pita Jahve.
– „Jesu.“ – iznenađen će Ezekiel – „Eno bole.“