1.
Januar, 1974. – Dubrovnik. Kiša je bila laka, gotovo proljetna. Do mene dopre glas:
„Vidiš: Tamo bi stvarno sve moglo da počne.“
„Ponovo da počne” – odgovorio je muškarac.
Sve počinje s morem, uz more, u moru. Sve počinje? Ili, sve se najavljuje? S morem, sve se apsolutizuje, ali i dovodi u sumnju, znači relativizuje. S morem sve se obogotvoruje, ali i dovodi u vezu sa ništavilom.
S morem…
Valeri je pisao Mediteranske inspiracije, u svom Setu, uz Morsko groblje, okružen mirom koji su tek golubovi narušavali.
Ovdje, u Dubrovniku, moj mir ništa ne narušava. Jučer je bilo kišno i sivo, ali antički mirno, pinije su uspastavljale ravnotežu u pejzažu sa horizontom mora, bliskim završetkom, krivom stijenom i zelenim žbunjem, mirne pinije, čak i bez grobova. Mirno, u svojim kamenim kućama, vječnim sobicama počivaju gospari i njihove gospe. Za njih je zaista rekao: Ekvinocijo je. Zaista, vrijeme miruje. Izdašno vrijeme, gospari moji.
„Оvi kam težak… izbacilo je more MDLLLXXXIX ljeta Gospodnjeg.“
To more koje je izbacivalo i primalo ravnodušno, pjesme, trezvene, dobre , nasušno more.
Elle est retrouvée.
Quoi ? — L’Éternité.
C’est la mer allée
Avec le soleil.
„Sva je vječnost ona je pronašla“ rekao je sedamnaestgodišnji Rembo, po povratku iz „Pakla“, a ONA ovdje u Dubrovniku pronalazi mogućeg novog početka. Usredsređeni na sebe, ovdje gdje shvata kolika je njeno postojanje nejasno i malo, usredsređena odjednom na te neshvatljive velike mogućnosti života, ona bi ponovo počinjala. Ali, kaže Rembo, to je samo varka, jer ko bi mogao da ga zaboravi. Kiša briše utiske, zavoliš stijenu, zavoliš smreku. Čvrsta stabla, ali kiša sve briše. O čemeru, o bijedi, gdje se krije ta „vječnost“!
Sve se tu završavalo, tu sadržalo, sačuvalo, ali zar je nešto maglo da preživi; Sve što preživi, samo je simbolično, inače vonja po buđi, trune, urasta, degenariše se.
To što se Hamlet govori sa Lovrijenca samo je neka vrsta matematičke pogodbe. „Zamislim da je tako.“ „Neka je tako!“ Dalje slijedi čista igra.
Zapravo, u Dubrovniku uvijek više okrenuti sebi, kao da smo se vratili svome biću poslije dugog izbivanja. Vidjeli smo sve, na jednome mjestu, i, ako uopšte možemo, uhvatiti sebe na djelu, jer shvatili smo, pomisli u magnovenju: „Šta i to sada vrijedi.”
Ovdje moramo prihvatiti život, jasan, suštinski, ako smo uopšte sposobni da bilo šta prihvatimo.
S vrha Bogišićevog parka, dug pogled na spokoj krovova, sezonski savršenih, moćnih.
Uveče, konobari, mladi, pjevaju:
„Mila majko, ti ne roni suza,
Lijepo stoji konobarska bluza.“