27.6. 1976. Čitam Sarajlićeve pjesnike, gledam Alfonsa Gata i hvata me istovremeno radost i sjeta. Radost jer je takav čovjek postojao i jednom mi prilikom rekao nekoliko rečenica, sjeta, opet, što ga više neću vidjeti živog.
A onog nesretnog proljeća 1971. godine Gato je došao sa boginjama u Sarajevo, pokretljiv i životan kao njegova poezija koju tada uopšte nisam poznavao. Poezija u kojoj se miješa mediteranska želja da se govori o ljubavi i o životu, o siromaštvu, posljednjеm željom socijalnog određenja svijeta i čovjekovog mjesta u svijetu.
Nelle casse dementi lla paura
Veste di seta azzura la fanciulle
Inamarate cen la luna ali piede.
Piangera chi non pinage pinagera…
I krik usamljenika
O, L‘Europa gelata sel sue cuere—-
Složio sam tada vrlo nespretno imena, pjesnik Gatto i Matto (mačak) Bile su to ogoljene riječi i čovjek ss poslije stidi što uopšte pokušava, šta mu padne na pamet da ih kaže pjesniku koji iza sebe ima snage pjesama. A Gato je mnogo pisao i prevodio, objavio veliku antologiju Sovjetske poezije, itd.
Sjedili smo te noći, 10. na 11. april u holu hotela „Evropa“, i razgovarali, više izmjenjivali intimne misli, pjesnik Žan Žuber, Gato i ja. U početku je tu bio je tu bio i Đakomo Skoti, sa svojim kratkim rečenicama kojim bi htio da izrazi svoje sverazumijevanje, ali se brzo umirio i otišao. Ostali smo nas trojica, vezani ni sam ne znam kakvom željom. Šta smo htjeli da sakrijemo, da kažemo jedno drugom? Bila je tu prisutna ona neprekidna želja za sporazumijevanjem, da bismo više rekli i predali, negoli, čuli i saznali.
Ubrzo, Žuber i ja nismo više govorili, bar ne mnogo, tek tu i tamo neki građanski komentar, dok je Gato nastavljao svoj monolog. Da li umoran od svijeta, osjetivši da je u prijateljskoj sredini, pustio je svojoj duši na volju. Govorio je o svom angažovanju, ali je izražavao rezervu da će nekome koristiti. Zapravo, rekao je, zatim nekoliko puta ponovio, neka odleti kada je takav kakav! Nikakav! Svijet, kakav svijet! To je govno od svijeta!
Žuber je smireno, manirom univerzitetskog profesora, kome je blizak građanski humanizam, pokušavao da pokaže kako se time ne bi ništa dobilo, već izgubilo, ali njegova intervencija te noći nije naišla na blagodatne uši. Gato je bio raspoložen za anarhizam, za nihilizam, za nekog novog čovjeka i neki novi svijet o kome zaista ništa nismo znali. Njegovo rezonovanje podsjetilo me je na neke stavove što nismo znali. Podsjetilo me je na neke stavove našeg Gaćinovića i drugih „Bosanaca“, ali bilo bi smiješno izvoditi neke više zaključke. Gato je te noći bio pustio svojoj pjesničkoj duši na volju. A ta duša, učesnika pokreta otpora, htjela je da izađe iz svoje košuljice. Kako bilo da bilo, šta dalje. Jesu li njegovu misao nastavili u Italiji oni kojima ona nije možda bila upućena?!
Gato je bio socijalista, italijanskog tipa, više anarhista nego komunista. Bio je doživljaj slušati ga. O tome sam već pisao, pa neću da ponavljam. Želim samo da ga se prisjetim jednom pjesmom koja se uklapa u temu “Pjesnička Evropa”. Ta Evropa obuhvatala je i Rusiju, ili ondašnji SSSR, koga su posebno voljeli pjesnici skloni revolucionarnim idejama. Ne govorim, prirodno, o politici zvaničnih vlada, krutoj i prečesto glupoj. Evo pjesme, meni dragog Alfonsa Gata, koju sam preveo sa italijanskog.
Alfonso Gato
ROĐENDAN
Sjećam se tih dana: tih jutara
neznanih u kojima nas je budio užas
da ćemo ostati sami; sluša se nebo
kao mrtvi glas. A već je svjetlo
što ostaviše umirući milovalo
moje čelo zalijepljeno za izloge
i stavljalo na moju kosu svoj vječni san.
Bez ljudskog krika, ništa samo snijeg;
a iza tog zida sve živo
plakalo je; tišina je ispijala
velikim srhovima suze zemlje.
O, Evropa sleđena, čije se srce
više neće zgrijati; sama, s mrtvima
koji je vole vječno, biće bijela
bez granica, ujedinjena pod snijegom.