Krik prema Rimu
S tornja Chrysler Buildinga
Jabuke lagano izranjene
tananim sabljama od srebra,
oblaci razderani koraljnom rukom
što na plećima nosi vatreni badem,
ribe od arsena kao morski psi,
morski psi kao kapi plača koje zaslijepit će mnoštvo,
ruže koje ranjavaju
i igle postavljene u cijevi krvi,
dušmanski svjetovi i ljubavi pokrite crvima
past će na tebe. Past će na veliku kupolu
što vojničke jezike premazuje uljem,
gdje čovjek neki mokri po blistavom golubu
i pljuje zdrobljeni ugljen
okružen tisućama zvončića.
Jer više nema nikoga tko bi dijelio kruh i vino,
ni tko bi gajio travu u ustima mrtvaca,
ni tko bi prostro platno za počinak,
ni onoga tko bi plakao zbog ranjenih slonova.
Ima još samo milijun kovača
koji lance kuju za djecu što će doći.
Ima još samo milijun tesara
što prave ljesove bez križa.
Ima još samo gomila što jadikuje
i raskopčava se u očekivanju metka.
Čovjek što prezire goluba morao je progovoriti,
morao je vikati gol među stupovima,
dati sebi injekciju da se zarazi gubom
i proplakati tako strašnim plačem
da mu se rastopi prstenje i telefoni od dijamanta.
Ali čovjek odjeven u bijelo
ne zna za tajnu klasa,
ne zna za jauke rodilje,
ne zna da Krist još može podariti vodu,
ne zna da novčić sažiže poljubac čuda
i ulijeva janjeću krv u tupavi kljun fazana.
Učitelji djecu uče
čudesnoj svjetlosti što dolazi s gore;
ali ono što stiže združene su kloake
gdje urlaju tamne nimfe kolere.
Učitelji pobožno pokazuju goleme nakađene kupole,
ali pod kipovima nema ljubavi,
nema ljubavi pod očima od konačnog stakla.
Ljubav je u tjelesima što razdire ih žeđ,
u malenoj kolibi koja s poplavom se bori;
ljubav je u jarcima gdje se bore zmije gladi,
na tužnom moru koje ziba lešine galebova
i u pretamnom, bolnom cjelovu pod jastucima.
Ali starac prozirnih ruku
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
i klicat će mu milijuni umirućih;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
u svili što treperi od nježnosti;
reći će: mir, mir, mir,
među drhtanjem noževa i dinjama dinamita;
reći će: ljubav, ljubav, ljubav,
sve dok mu usne ne postanu srebrne.
A dotle, dotle, jao, a dotle,
crnci koji odnose pljuvačnice,
mladići što drhte pod blijedim nasiljem ravnatelja,
žene utopljene u mineralnim uljima,
gomila odana čekiću, violini ili oblaku,
mora vikati makar joj mozak o zid razmrskali,
mora vikati pred kupolama,
mora vikati mahnita od vatre,
mora vikati mahnita od snijega,
mora vikati glave pune izmeta,
mora vikati kao sve noći zajedno,
mora vikati tako razdrtim glasom
sve dok gradovi ne zadrhte kao djevojčice
i razbiju zatvore ulja i glazbe.
Jer hoćemo naš kruh svagdašnji,
cvijet češljike i neprolaznu nježnost komušanu,
jer hoćemo da ispuni se volja Zemlje,
koja daje plodove za sve.
Preveo D. T.