Ljetni dan, duži od dugih vojničkih gaća koje se, po Pravilu službe, moraju nositi do određenog datuma čak i kad proljeće stigne prerano, pa se oznoje vrat i pleća, kamoli neće međunožje.
„Vod, mirno! Strojevim korakom levim krilom napred marš!“
Pršte kamenčići pod vojnčkim cokulama.
„Stroj se levo po-lu-le-vo!“
Komešanje, nered, stroj postaje sličan vodi koja se oslobodila uskog kanjona, rasut na sve strane.
„Vod, stoj!“ sikće mlađi vidnik prve klase Pijetlović. „Nismo mi nekontrolisana rulja, nego vojska. Jugoslovenska narodna armija. Titova!“
Zastaje, razmišlja koje riječi da upotrijebi da bi bio uvjerljiviji.
„Mogu nas pozvati na kakvu paradu, a vi biste da se tamo obrukate. Ne samo sebe nego i mene koji sam tek na početku sjajne vojničke karijere.“
„Svaki vodnik sanja kako će jednog dana postati major, potpukovnik, pukovnik, možda i general“, šapće kroz prigušen smijeh Glumac i priteže uprtsče. Tek je sa akademije stigao u neko pozorište, a pozvalo ga na odsluženje vojnog roka.
„Vod, mirno!“ nastavlja mlađi vodik prve klase. „Strojevim korakom napred marš!“
Ostaje za nam oblačak prašine.
„Stroj se desno po-lu-des-no!“ već šišti glas mlađeg vodnika prve klase.
„Stroj se vamo, stroj se tamo, u materinu!“ govori tiho Glumac, jedva sam sebe čuje.
I tako, u nedogled. Mi bauljamo, vrijeme stoji. Sunce već nadvisilo kestenove i lipe u kasarni, ljeto cvrči u njihovim krošnjama „cvrrr, cvrrr, cvrrr“, a mi prašinamo, kao da ćemo u eventualni rat krenuti strojevim korakom. U odbrambeni rat, i to da se zna, nikako u osvajački, jer poznata je naša prvrženost politici mirne koegzistencije i nesvrstavanja, koju je, kako nam je rekao pomaćnik komandanta diviziona za moralnopolitičko vaspitanje kapetan Stevanović, duboko trasirao naš Vrhpvni komandant, maršal Jugoslavije Josip Broz Tito.
Ljeto se raspojasalo Zagorjem, kao da će tu vjekovati, a mi s nestrpljenjem čekamo ranu jesen, pa da krenemo na terenske noćne vježbe i da se po njivama oko Varaždina i Kotoribe siti najedemo repe koja ovdje obilato rađa.
Jednom je neko u našu bateriju donio tanku knjižicu čudnog naslova „Zlatni kuršum“. Autor: Duško Trifunović. Samo Duško Trifunović, ni major, ni potpukovnik, ni pukovnik, već jednostavno Duško, a ovamo piše o kuršumu. Ne bilo kakvom, nego zlatnom.
Davali su nam povremeno neke brošure, crvenih ili plavih korica, o nekim vojnim, najčešće vojnopolitičkim ili strateškim pitanjima, ali ova brošura imala je sasvim drugačije korice, čak i neku apstraktnu ilustraciju na prednjoj strani.
„Nije li se to počela reformisati i naša Armija?“ upitao je Pera Čarapan i, ne otvorivši korice, pružio knjižicu dobroćudom Lali, poznaton po tome što nikako nije znao namjestiti krevet tako da se na posteljini vide ivice. Lala je dugo listao brošuru, pa na kraju uzviknuo:
„Pa ovo nije vojna literatura! Ovo je neka pesmarica, bog te jebo!“
Prolom gromoglasnog smijeha brzo se stišao. Knjiga je išla od ruke do ruke, svi su ponešto izmrmljali i pružali je dalje, sve dok je Lala nije zgrabio, tutnuo u ruke Glumcu i oštro komandovao:
„Stroj se levo polulevo i – čitaj!“
Glumac je dugo listao knjigu, onda zauzeo pozu kao da govori „Sokratovu odbranu i smrt“, dramski iznijansiranim glasom počeo:
I odjednom iza zavijutka
Fani je naišla pored ešalona
Od stida se gola živica okolo
Smokvinim listom pokrila
Kad su se Fani i ešalon sreli
Glumac je stajao u hladu lipe, nas petnaestak je ispred njega, otvorenih usta, slušalo stihove.
„Joj, kakva je mačka ta Fani, bog te mazo!“ prvi je progovorio bokser Radiša koji je mnogo volio meso, pa je uvijek prvi grabio iz činije za šestoricu, nastojeći da pokupi sve komade.
„Da je naš vod taj ešalon, mi bismo pored Fani marširali i u samo nebo!“ nastavio je Brane, kočijaš iz Doboja.
Glumac je čitao tišim glasom, a onda nastavio dramski naglašeno:
Čak tamo na stotom kilometru
Kada je buđena treća smena straže
Vetar je podrhtavao snovima našim
Fani je još prolazila
„Čitaj, što si stao!“ dreknuo je Jovica, lugar iz nekog sela kod Teslića. „Prestaneš tamo gdje je najuzbudljivije.“
I Glumac je poentirao:
A mi u snu
svi
bili čelni i svi levokrilni
Poslije poduže pauze prvi se javio Lala:
„Da, da, levokrilni! A vama smeta ono: stroj se levo, polulevo!“
Pera Čarapan volio je da uvijek njegova bude posljednja:
„A vi, nije ni kapetan, ni pukovnik. Taj Duško je, bre, general poezije!“
Nekako u isto vrijeme, u jednu od spratnica koje je dijelila uska ulica od zapadnog dijela kasarnske ograde, na velikoj terasi čiju ogradu su činile tanke uspravne željezne šipke, ofarbane u zeleno, pojavila se djevojka koja je svakog popodneva, pod širokim suncobranom, na platnenom krevetu za plaže, u kupaćem kostimu, čitala knjige. Nije teško pretpostaiti da je postala naša Fani. Svakog popodneva smo se okupljali kraj žičane ograde i, postrojeni u zamišljeni ešalon, čekali da prođe pored nas. I svako od nas se trudio da bude onaj Duškov čelni i levokrilni. Njena obnažena bedra motala su nam se po snovina, kao pavit oko nogu kad se zagazi u hladovinu šumskog gustiša.
Do komandanta diviziona, pukovnika Kamenčeva, stigla je vijest da jedna grupa vojnika svakog popodneva dreždi kraj zapadne ograde kasarne i posmatra neku djevojku na terasi. Potpuno su zapostavili rad u sekcijama. On nije znao šta da radi, jer niko nije mogao zabraniti vojnicima da se u slobodno vrijeme okupljaju na bilo kom mjestu u kasarni. Čuo za to i komandant divizije, mladi general Brunio Vuletić, perspektivan vojni starješina za koga se pretpostavljalo da bi poslije Tita (ako Tito uopšte ode) mogao postati vrhovni komandant, možda dobiti i čin maršala. On je nekako s lokalnim vlastima sredio da se na terasu na kojoj se sunčala naša Fani postavi platnena ograda, a mi smo se i dalje okupljali uz zapadnu ogradu kasarne i po hiljadu i ko zna po koji put čitali pjesmu „Fani“ iz zbirke „Zlatni kuršum“ Duška Trifunovića, koga Pera Čarapan unaprijedi u čin generala poezije.