Karl Ove Knausgård: Škola noći, OceanMore, Zagreb 2026.
Ovo je zacijelo najmračnija, najnelagodnija Knausgårdova knjiga, u kojoj nema ni autofikcije, ni stvarne i izmišljene autobiografije, ni ubajkavanja pseudodokumentarne proze, samo velika pripovijest, čvrste i dosljedno vođene fabule, ispripovijedana na tradicionalan način. Ono što stvara nelagodu poznat je pripovjedni okvir, već toliko puta ponovljena faustovska legenda, ali s likom kojeg iz života dobro poznajemo. Po svojoj naravi i držanju, po načinu na koji komunicira sa svijetom i na koji ga osjeća, po svom doživljaju umjetnosti i sebe u njoj, Kristian Hadeland kao da je lik iz hrvatskog književnog života, ovdašnji slabo daroviti pisac, koji bi da se proslavi, da bude veliki, i kad mu to ne uspijeva, kivan je, kriv mu je svijet, naročito autoriteti koji mu govore da ono što radi zapravo ništa ne valja. Istina, on nije pisac, nego je fotograf, to je puno efektnije i jednostavnije za uobličiti, osim što živimo u dobu slike svijeta, fotografija je savršena forma stvaralačke nemoći, između dobre i loše slike razlika istovremeno minimalna je i potpuna. Osim toga, u fotografiji metonimija je fotografove narcisoidnosti. Fotografija je izmišljena da se narcis više ne mora ogledati u potoku.
Narcisoidnost Kristiana Hadelanda obična je, svakodnevna, gotovo banalna, ali takva da će se čitatelj u kritičnim trenucima lako s njime identificirati. Recimo, sukob s roditeljima s kojim sve i počinje. Ono što mu govori otac strašno je i nepravedno, premda istinito. Ili će čitatelj tek kasnije shvatiti da je istinito. Ali svejedno, otac ne bi smio sinu govoriti takve istine. Na to se on, sin, nabrzinu spakira i, potajice od majke i oca, napusti roditeljski dom. Taj dom je u Norveškoj, on studira u Londonu. I u sljedećih nekoliko dana zlurado uživa u roditeljskoj brizi i zbunjenosti pred njegovim nestankom. Čitatelj mu to ne zamjera. Mnogo je i njega, čitatelja, u toj zloradosti. Vremena će trebati dok ne shvati da tu nešto ipak nije normalno. A kada shvati, već će biti uvučen u igru iz koje nema izlaza.
Potom, fotograf koji dolazi na fakultet, pregledava studentske fotografije, iznosi sud o njima. Nakon što Kristianu kaže da njegovi korektni radovi zapravo nemaju ni sadržaja, ni razloga, njega hvata osvetnički bijes. Veoma vjerodostojan, kao što je i sve drugo u ovoj priči vjerodostojno, takav da će čitatelj lako povjerovati ako ne u njegovu ispravnost, a ono u to da se drukčije osim tako ne može ni reagirati. Kristian bi tako rado izvrijeđao svoga mentora, čija ga je negativna prosudba pogodila. U svijetu u kojem Kristian živi, u njegovome unutarnjem svijetu, između autentične i lažne slike razlike nikakve nema. Radi se samo o uspostavi autoriteta, o inherentnom nasilju.
Onda taj incident s beskućnikom. Neki mu bijednik, totalno diskvalificirani humanoid, zatraži cigaretu. Kristian ga, naravno, odbije. Ali u času mu se ne svidi unutarnji doživljaj sebe koji to čini, pa se vraća i dobaci beskućniku dvije cigarete. Ovaj pita za upaljač. Da mu i upaljač, ali beskućnik ga turi sebi u džep, umjesto da ga vrati. Dolazi do naguravanja, i beskućnik nesretno gine. Čitatelja priča opet sasvim preuzima, uvjeren je da se takvo što i njemu moglo dogoditi, pa je skoro i zahvalan romanu i njegovu piscu što ga je upozorio na ovakvu strašnu mogućnost, nakon čega slijedi nekoliko desetaka stranica uzmicanja pred zakonom, čitanja vijesti po novinama itd. To su trenuci u kojima čitatelj pomišlja da bi se roman mogao preobraziti iz faustovske u jednu drugu legendu, onu raskoljnikovljevsku. Ali tad se dogodi nešto drugo. Ne smijemo više reći što, jer bismo na taj način već denuncirali priču i kvarili doživljaj čitanja. Ali tek u toj dionici romana bivamo svjesni Kristianove savršene hladnoće, koja se ne tiče samo zločina, već i vlastitog stradanja. Njemu je, naime, do ugleda, njemu nije do ugode.
“Škola noći”, u prijevodu Anje Majnarić (u kojem, po tko zna koji put, nailazimo na problem sa “zagrebačkim futurom”, te ga ovom prigodom i spominjemo…), roman je za ljetna i jesenja začitavanja i za odgovorne čitatelje…
Kuhanje mačke
Majstor hiperrealistične fantastike, Knausgård smišlja ovo: Kristian, da bi napravio dobru fotografiju, iz kante za smeće kod veterinara krade mačji leš, koji zatim doma dugo iskuhava, misleći da će tako kostur osloboditi od mesa. Proces traje dugo, nižu se majstorski napisane scene, koje čitatelja na koncu nagone na smijeh. Smiješno je, jer je tako uvjerljivo odvratno da bi čovjek, sasvim pogrešno, mogao pomisliti da je pisac zbilja kuhao mačju strvinu, onako skupa s utrobom i krznom, da provjeri kako to u stvarnosti izgleda. Kažem pogrešno, jer stvarnost nije kriterij uvjerljivosti. Mačka se kuha onako kako pisac kaže da se mačka kuha.
Glazba
Važan element u Knausgårdovim romanima, ali i u životu Kristiana Hadelanda. Dok je u svemu drugom Kristian kreiran lik, u kojem nema autobiografskih elemenata (ili ih ima kao u svakom književnom liku), njegov ukus u glazbi, kao i mikroesejistički komentari pojedinih bendova, sasvim su Knausgårdovi. I to je, čini se tako čitatelju, najslabiji element romana. Neugodno strši, suštinski je netačno i neuvjerljivo, posve izvan narcističkog doživljaja sebe, svijeta i umjetnosti… Ali istovremeno, nebitno.