Svjetlan Junaković: Allegro ma non troppo, Sandorf, Zagreb 2026.
Slikovnica nije strip. Najprije, slikovnice su za malu djecu, a stripovi su za veću djecu i odrasle. Onda, stripovi su, iako ne uvijek, raskadrirani i podijeljeni u kvadrate unutar kojih se nešto događa. U slikovnici, premda ni to nije pravilo, svaka je stranica po jedan kvadrat. Zato je strip medij za opširnija, reći ćemo epska zbivanja, dok je slikovnica medij anegdote, malog događaja, gega i sijeva. Istina, postoje stripovi za sasvim malu djecu i slikovnice za odrasle, pa i vrlo stare ljude, ali i u njima sačuvan je izvorni žanr. U slikovnicama za odrasle priča ispripovijedana je onako kako bi se pripovijedala jako maloj djeci. Slikovnica za odrasle neka je vrsta zen-koana.
Svjetlan Junaković, kipar, sreli smo ga na istoj ovoj stranici, davno, godine su od toga već prošle, neka su djeca otad već mnogo odraslija, kada smo pričali o njegovoj slikovnici o životinjskom orkestru, objavljenoj u Bodoniju. Možda je to bila slikovnica za djecu, dostupna i odraslima.
“Allegro ma non troppo” slikovnica je za odrasle, dostupna i djeci. U njoj je čak 108 kraćih i dužih riječi, raspoređenih na malo manje od četrdesetak stranica i otprilike toliko slika. Riječ je o ljubavnoj priči jednog pijanista. Priča nije ispričana unutar uobičajene narativne konstrukcije, nema u njoj zapleta i raspleta, nema nesretnog kraja bez kojeg nema ljubavnih priča za odrasle. Moglo bi se čak reći da se radi o ljubavnoj etidi, o priči čiji uvod znamo, ali nećemo saznati što se dalje zbilo. Taj uvod traje otpočetka do kraja priče.
Ustvari postoje, u životu, ponegdje u književnosti, te u nekim uglavnom pjevanim pjesmama, dvije vrste ljubavnih priča. Jedne su priče o nesretnim ljubavima, a druge su priče o neostvarenim ljubavima. Premda postoji vjerovanje da postoje ostvarene sretne ljubavi, u takvom vjerovanju živi većina parova, one su izvan mogućnosti priče. Ako postoje ostvarene sretne ljubavi, onda o njima ne postoji priča. Ni obična, svakodnevna, a još manje umjetnička, književna, stripovska i slikovnička, pjesnička. Sretne su ljubavi dosadne za priču. I u njima kao da postoji nešto lažno.
Ovo je, dakle, priča o (još uvijek) neostvarenoj ljubavi. Recimo, nešto kao Šantićeva “Emina”. S tom razlikom što je lirski subjekt u Emini starac na kraju životnoga puta, a kod Junakovića je pijanist aktivne dobi. Kod Šantića riječ je o patniku koji svoju patnju ostavlja narodu, anonimizira je i dijeli sa svima. Kod Junakovića mi zapravo ne znamo hoće li se ovo sve pretvoriti u patnju, ili u nešto što nije za priče. Na kraju, njegova se dugokosa ljubav češlja, a on svira. Ta scena vrlo intenzivno obuzme čitatelja (gledatelja). Nemoguća u književnom tekstu. Čak pomalo i neželjeno komična kada se ovako ispriča, ona je, scena, vrlo dojmljiva u žanru slikovnice. Čitatelj (gledatelj) kao da čuje zvuk klavira, kao da sluša neku minimalističku minijaturu Philipa Glassa, i gleda crvenokosu djevojku kako se češlja. Češalj je od drveta, tako da ne elektrizira vlasi. Ritam glazbe precizno prati ritam prolaska drvenih zubaca kroz kosu. I tako promatrač biva svjestan onog što mu nikad ranije nije na um palo: klavir je onaj glazbeni instrument koji najtačnije prati ritam češlja. Općenito, klavir prati ritam života.
Ima u tom svijetu slikovnice “Allegro ma non troppo” nečega neobičnog, privlačnog, kao da smo se zatekli, guliveri, nad mnogo manjim svijetom u kojemu se sve događa kao u našem svijetu, samo što mi to pratimo iz svoje prijatne, jasno distancirane, prevelikosti. Efekt je to kao u igri lutkinom kućom. Ona je, lutkina kuća, kao i električna željeznica, igračka za odrasle. Sredstvo pomoću kojeg ostvarujemo nadzor nad događajima. Nadzor nad svijetom moguće je uspostaviti samo ako u tom svijetu ne moramo ili ne možemo sudjelovati. Kao što odrastao čovjek ne može naseliti lutkinu kuću, tako ne može naseliti ni ovu slikovnicu za odrasle.
Slikovnica je brza knjiga. Po tome se također razlikuje od stripa. Slikovnicu pročitamo i pogledamo s nogu, u knjižari. I onda je svejedno kupimo, da je pročitamo i pogledamo još koji put. Za dobru slikovnicu odraslom čovjeku ne treba više od pet do deset minuta. I cijeli jedan život usto.
Allegro ma non troppo
Ili umjereno brzo, ali ne i prebrzo. Glazbena oznaka tempa. Allegro, međutim, znači i veselo, to je ritam ispunjen radošću. U pravilu između 120 i 160 otkucaja metronoma u minuti. Previše, u svakom slučaju, previše. Allegro ma non troppo je, za razliku od Allegro, između 70 i 150 otkucaja metronoma. Metronom je mehanička sprava, njezin izumitelj zvao se Johann Nepomuk Mälzel, a 1816. patentirao je spravu koja određuje pravilan ritam, ili mjeri protok “objektivnog vremena”. Metronomovo klatno njiše se između 40 i 200 njihaja, a svaki po jedan je otkucaj. Allegro ma non troppo je važan, ovom je glazbenom analfabetu opsesivna tema još od njegove, analfabetove, petnaeste godine, kada je prvi put negdje pročitao da oznaka Allegro ma non troppo obuhvaća između 70 i 150 otkucaje metronoma. Istog trenutka petnaestogodišnji je glazbeni analfabet, istovremeno i medicinska neznalica, s naročitim neznanjem iz oblasti kardiologije, zaključio da je glazbena oznaka Allegro ma non troppo oznaka čovjekova života, njegova srca. S petnaest je, međutim, već bilo kasno za radikalno glazbeno opismenjavanje, za studij kompozicije, za bilo što drugo za što bi bi takvo saznanje bilo od koristi. No, cijeloga svog daljeg života petnaestogodišnjak čitat će i pisati u skladu s oznakom Allegro ma non troppo. Zato mu je ova Junakovićeva slikovnica bila naročito važna. Njezin autor nije iznevjerio čitatelja. I nije se zafrkavao s oznakom tempa, kao što je to činio Carlo Cipolla. Ali o njegovoj ćemo knjizi drugi put…