Pero Kvesić: Uvod u Peru K., Naklada CDD SSO Hrvatske, Zagreb 1975.
Bilo je više kasnijih izdanja ove knjige, ali meni je najdraže ostalo ovo prvo. S grafičkim oblikovanjem Zorana Pavlovića i duhom epohe iz koje su i proizašle ove priče, pa se, možda, unutar svog vremena trebaju i razumijevati. Od njih je, eto, prošlo već pola stoljeća i jedna godina, a čitatelju knjige i posjedniku ovog izdanja učini se da još nikad nije brže prošlo tako dugo vrijeme i da se još nikad u pedeset godina nije promijenilo tako malo toga. Ili bolje rečeno, nikad promjene nisu išle prema takvoj arhaizaciji, zastarijevanju, propadanju, provincijaliziranju. Pavlovićev dizajn, naime, u odnosu na to kako danas izgledaju knjige u izlozima zagrebačkih knjižara, djeluje moderno i nekako svjetski, kao da smo nekim sporim vlakom – a ni vlakova koji sa zagrebačkog kolodvora polaze prema Europi ustvari više nema! – stigli u Beč, Zürich ili svejedno koji veliki europski grad, dok Kvesićeva slobodna i naizgled nepretenciozna proza u odnosu na komesarski strogo kontrolirane tekstove mladih hrvatskih spisateljica i pisaca, u kojima se ne vodi računa ni o stilu ni o jeziku, ali se dobro pazi na načela političke korektnosti, na rodnu ravnopravnost, odnos prema ekologiji, prema djeci i životinjama, kao i prema pušenju, veganstvu i stradanju ljudi u Gazi, čini kao tekst iz daleke budućnosti u kojoj će ljudi biti slobodni da govore, misle i osjećaju što god im dođe, a beletristički tekst bit će prostor u kojem će njihove riječi, misli i osjećaji moći sadržavati i ono što je društveno zazorno i nepristojno. Dakle, iz perspektive 2026. u Zagrebu se siva i tmurna 1975. čini godinom slobode, suvremenosti i sveopćeg moderniteta.
Priče iz “Uvoda u Peru K.” tematiziraju život i svakodnevicu zagrebačkih omladinskih redakcija, kafića, trgova i ulica iz centra grada, sudbine čudaka i marginalaca koji žive po tim zapuštenim socijalističkim zgradama i nacionaliziranim austrougarskim palačama čija se pročelja osipaju po pločnicima i čekaju sljedeću, predratnu, fazu u razvoju političkog sistema, kada će započeti njihova višekratna obnova, s kojom će se samo ubrzati propadanje tih istih pročelja i osuvremeniti njihovo raspadanje i osipanje po pločnicima. Sam Pero K naravno da je tako nazvan po Kafkinom junaku, ali, na prvi pogled, nema on ništa kafkijansko. Samo na prvi pogled: jer tako mlad, olake pameti i plutajućih stavova, sveprisutan i u suštini besposlen i patološki neambiciozan, on je tipična figura generacije. Pasivni promatrač povijesti, koja se poput tenkovskih gusjenica valja niz široke avenije Novoga Zagreba, od Zapada prema Istoku, opservator isprazne ulične svakodnevice i tih olovnih godina koje su, kako će se u budućnosti navoditi, nastupile nakon 1971, koja se u knjizi naravno nigdje ne spominje, on je, taj Pero K, zapleten u kučine vlastite nemoći i nehtijenja, koji se od onih Kafkinih razlikuju po tome što nisu uvjetovane mračnim usudom birokratskih paragrafa, iliti sudbinom poteklom iz kancelarije, nego su ta nemoć i nehtijenje proizašli iz neherojske naravi epohe. Danas ako se čita “Uvod u Peru K”, a nisam siguran da ga čita itko osim mene, ta knjiga djeluje kao sumorni lament nad generacijom sinova i kćeri partizanskih prvoboraca i narodnih heroja, u čijoj se epopeji dogodilo sve što se uopće još moglo dogoditi, e da za sljedeću generaciju ne ostane ništa.
“Uvod u Peru K.” knjiga je o urbanoj dokolici i lako intelektualiziranoj besmislenosti života. Ona prethodi onom što će u sljedećoj, kvorumovskoj generaciji biti proza šankova, kvartovskih birceva i prvih heroinskih šutova. Premda Peru Kvesića pisci te generacije neće priznavati za svog uzora, to konačno neće biti ni politički preporučljivo, oni će se očigledno na njega nastaviti. Samo uz manje stila i razloga, i bez dubljih uvida u vlastite životne prilike. One stvarne, a ne izmaštane. “Pili smo cijelo vrijeme ‘Wodku wyborowu’ i vremenom sam shvatio dubinu značenja Gustafove izjave kako mu jetra, bukvalno, sagorijevaju. Ja sam radio intervjue i njima se proslavio. Uređivao sam i ‘Ševu” – literarni podlistak. Crtao stripove i skaredne crteže. Izmišljao pisma čitalaca i nove proste pjesme. Svi su bili oduševljeni. A Gustaf je sve vrijeme svako malo ponavljao, kako je moja zvijezda rasla – Znao sam.” Eto, tako je to zvučalo u Kvesićevom izdanju, a vi provjerite je li se u sljedećoj generaciji išta promijenilo.
A Zagreb, iz “Uvoda u Peru K”, možda je i najautentičniji Zagreb poslijeratne hrvatske književnosti, onaj koji po redu dolazi nakon Zagreba iz Marinkovićeva “Kiklopa”. Neka ostane zabilježena ova Perina scena: “A najljepša mi je priča od svih ona kada se okrenuo tramway na uglu Jurišićeve i Draškovićeve. Učinio je to tako spretno da je pao na desnu stranu te su sva vrata dospjela dolje. Ljudi su stajali na njima i, jasno, ni pomisliti nisu mogli da izađu.
Bio sam u blizini i odmah pritrčao i imao što vidjeti: tramway. Leži kao ustrijeljeni slon na boku, a ljudi se baš sabrali od prve panike čim su utvrdili da nitko nije povrijeđen. Tako oni stoje i ne znaju što će. Prozore se ne usude razbiti pa stoje. A okolo se skupila gooomila i gleda unutra. Kao da nikad nisu vidjeli ljude – detaljno ih razgledaju! Penju se na tramway i motre ih odozgo. Oni unutra opet gledaju one vani i blesavo se osjećaju. Oni vani odužili face i ne trepću. Tek se netko zasmije unutra i uskoro – svi se smješkaju unutra i vrpolje se. A oni napolju odužili lica još dulje: rijeko viđaju tramway prevrnut. Čudni su im ljudi u prevrnutom tramwayu kako se smješkaju. A oni unutra pošizili do kraja, crekajuse kao gomila kretena. I zaista, kad ih malo duže promatraš, svaki tako izgleda.”
I to je zapravo najdiferencijalnija prozna intervencija o razlici između jednog i drugog doba: u socijalizmu ljudi u prevrnutom tramwayu ne bi razbijali prozore da izađu.
Prva priča
Naslova je “Mali Pero Kvesić“, i glavi ovako: “Mali Pero Kvesić bio je vrlo draga osoba. Meni je tako žao što ga više nema. Osjećam se tako sam.” Danas zvuči kao autonekrologjednoga mrtvog i uglavnom zaboravljenog hrvatskog pisca, Pere Kvesića.
Ovaj primjerak
Kupljen je u jednom zagrebačkom antikvarijatu, i u njemu posveta ispisana crnom kemijskom: “Mnogo sreće uz Peru Kvesića. Vesna”. I datum 18. 12. 1976. U ovoj knjizi Zagreb se tih godina generacijski prepoznavao kao u zrcalu. Poslije im se fatalno krivo učinilo da je knjiga neozbiljna.