Zvonimir Balog i Tomislav Torjanac: Gnjavator, Lulu, Zaprešić 2025.
Čim Tomislav Torjanac objavi novu slikovnicu, ja pođem u knjižaru i kupim je. Ne pitam prethodno za koji je uzrast slikovnica. I obično, onako s nogu, slikovnicu pročitam prije kupovine. Za razliku od knjiga za odrasle, koje su u nas iz nekog razloga obično spakirane u zapečene prezervative, tako da ih ne možemo u knjižari listati – osim ako u knjižari radi i neki visokoprofesionalni knjižar, koji jedan primjerak namijeni za listanje, pa ga oslobodi zaštite – slikovnice se ne prodaju u prezervativima. Zašto? Pa zato što slikovnicu valjda nitko ne bi kupio, a da je ne prolista. Ali zašto onda mislite da bi kupio knjigu?
Torjančeve slikovnice prelistavam i pročitavam već u knjižari zato što sam nestrpljiv, a kupujem ih iz istog razloga kao i drugi ljudi. Da bi ih se poslije u miru nanovo prelistavalo, čitalo, uočavalo i pamtilo detalje, i onda iz tih detalja, kroz maštu i priču, nadopričavalo i nadoslikavalo slikovnicu. U vlastitoj glavi, u razgovoru o slikovnici, pred bijelim papirom i bjelinom kompjutorskog ekrana. Sporo i polako, suprotno logici i ritmu digitalne ere. Razlika između mene i većine drugih ljudi, mama i tata, ujni i tetki, u tome je što slikovnice ne kupujem za djecu, nego ih kupujem za sebe. Čak i ako nekome poklanjam Torjančeve slikovnice, a i to se relativno često događa, ne poklanjam ih djeci. Ne znam bi li im se svidjele, ne znam za koji su uzrast, a nervira me pomisao da bih nekome mogao pokloniti nešto što mu ne treba ili mu se ne sviđa. Ljudima, odraslima i djeci, poklanjam samo predmete koji se i meni sviđaju. Nekako bi huljski bilo pokloniti nekome nešto što je tebi odvratno! I onda vrlo pomno procjenjujem hoće li se darivanom svidjeti moj potencijalni dar. Jer ću kao najtežu osobnu uvredu, ili kao nešto što će me baš gadno ražalostiti, doživjeti to da sam nekome poklonio nešto što ja tako volim, a njemu se, ili njoj, ne sviđa. Eto, zato slikovnice Tomislava Torjanca djeci ne poklanjam. A kad ih poklanjam odraslima, to znači da imam veliko povjerenje u njihov likovni odgoj i talent, u smisao za humor, načitanost i maštu. Kome ja poklonim slikovnicu Tomislava Torjanca, taj može biti posve siguran da o njemu imam vrlo visoko mišljenje i da ga volim.
Zvonimir Balog bio je neobičan pisac. Avangardist i eksperimentator među hrvatskim pjesnicima za djecu. Meni najdraži hrvatski dječji pjesnik, uz Gorana Babića, naravno. Prije njega nitko nije tako pokušavao pisati, a poslije njega pokušavali su mnogi. Odreda loše! Balog je, naime, umio slušati djecu, i izgleda da se dobro sjećao djeteta u sebi, te je umio fantastično vješto i nadahnuto evocirati i na papir prenijeti djetinju jezikotvornost. Dijete kad si, jezik je igračka! Balog se igrao jezikom. Pa tako i u pjesmi koja je Torjancu poslužila kao scenarij za slikovnicu. Pjesma cijela – a time i cijeli tekst slikovnice! – glasi ovako: “Bio jedan težak gnjavator./ Imao je tup glavator./// Bježao je od kućatora i od školatora./ Nije volio nikakav radator./// Čekao je da mu pečeni golubator/ i zreli kruškator/ sam padne u zubator./// – Što ja mogu, govorio je gnjavator,/ kad ja imam tup glavator./// Onoga, jednog dana,/ kada je gnjavator ležao/ na obali Nilatora/ eto aligatora./// – Ja sam, reče aligator/ doktorator./ pa ću malo zašiljiti tvoj glavator./// Zasjalo u aligatora/ sto raznih zubatora/ i tu je kraj pjesmatora.”
Ova je pjesma, sa stanovišta pedagoške skrbi za nježne dječje duše, politički nekorektna. Na njoj bi trebala stajati oznaka 18. Ili najmanje 15. Dakle, sa stanovišta pedagoške skrbi za nježne dječje duše, ovo nije dječja pjesma, pa bi je trebalo zabraniti. Kao, otprilike, i sav dječji opus Gorana Babića, koji se nadovezuje na njegovu “Strašnu djecu”, valjda i najupečatljiviju i najbolju knjigu dječje poezije u hrvatskoj književnosti. Ono na što, međutim, igra Balog, ili igra genijalno dijete u Balogu, jest da su djeca i grozno okrutna, uz to što su rođeni jezikotvoritelji, tako da iz imaginacije prosječnog petogodišnjaka, izleti više novotvorenica i neologizama, tojest novohrvatskih riječi, nego iz svih domoljubnih jezikoslovnih radionica u zemlji. Tako da je to što aligator s obale Nilatora u jednom zalogaju smaže gnjavatora, nakon što mu je na prevaru obećao da će mu samo zašiljiti glavatora, svakom je zdravom i normalnom djetetu užasno zabavno. A još zabavnija je slika na kojoj aligator proždire gnjavatora, koji se, istina, pojavi na sljedećoj, ujedno i posljednjoj slici, s zavojem oko glave i slikan s leđa, ali to nije zato što ga aligator nije smazao, nego je to zato što smrti nema kada si dijete. Ili je malo drukčije ima, ne mogu vam sad objašnjavati…
Uglavnom, još jedno slikovničarsko remek-djelo Tomislava Torjanca, po koje krenite iz ovih stopa, želite li biti pametni kao djeca.
Slikarev stil
Vrlo raznovrstan, tako da se Torjanac zna prilagođavati predlošku, tako da se bitno razlikuju dva njegova meni i dalje najdraža slikovničarska rada: “Kako živi Antuntun”, po Grigoru Vitezu, i “Mačak i vrag”, po Jamesu Joyceu. Ali ono što je apsolutno osvajajuće, i što na čudesan način u jedno spaja dječje i odrasle svjetove, jest Torjančeva strast prema likovnom dokumentarizmu detalja. Njegov je traktor kod Antuntuna, recimo, stvarni model traktora, kao što se u “Gnjavatoru” jasno prepoznaje arhitektura stvarne školske zgrade, model kazetofona u Gnjavatorovoj sobi (čuj, kazetofon!), ili Senna M, na zidnom posteru… Pritom, recimo, on i Antuntuna i Gnjavatora slika u njihovim stvarnim epohama, a ne u vremenu današnje djece, koja, prirodno, nemaju blage veze o tome kakav je stroj kazetofon, tko je lik na posteru (i je li to uopće neki lik), a malo im je, pretpostavljam, sumnjivo i što je to traktor. Ali ni za što ih nije briga, jer je svijet koji na tim slikama vide čudnovato živ i stvaran, kao što ni mene nije briga što u rukama držim pa listam dječju slikovnicu. Uostalom, tko kaže da Torjanac slika slikovnice za djecu? Dok sam pisao neke vrlo kratke priče/poglavlja iz knjige “Rat” – prilično jezovite knjige za odrasle – pomagao sam se zamišljajući slike koje bi po njima Torjanac naslikao u nekoj svojoj imaginarnoj slikovnici. I to doista tako funkcionira. Djeca su mnogo pametnija od odraslih koji određuju mjeru dječjoj pameti.