Darko Cvijetić: Bilješkarica, Buybook, Zagreb/ Sarajevo 2025.
Ljudi koji će se na kraju oko svakog rata i zločina opredijeliti u skladu s podrazumijevanim zvukom u svome imenu i prezimenu. Oni koji su nam upravo zato prestali biti prijatelji u ratu, kao i oni koji su nam iz istih razloga prestali biti prijatelji nakon rata. Među njima i pisci, koji po prirodi stvari ne mogu biti pisci, jer nemaju pojma, niti ih zanima, kako je drugima. O njima, tim piscima, i o njima, tim ljudima, mnogo se govori u ovom dnevniku.
Darko Cvijetić je, naime, po svemu suprotan tom svijetu. Prijedorčanin, koji piše na hrvatskom, trajno obuzet događajima iz 1992. i pogromom nad prijedorskim Muslimanima (danas Bošnjacima) i Hrvatima, u jednom je trenutku postao zvijezda na sarajevskoj sceni. U tamošnjim su kazalištima postavljali predstave po njegovim proznim komadima i slavili ga. Ali kako je pitanje Drugog i Drugih malo složenije, i ne tiče se samo etničkih niti vjerskih razlika, pa kako Cvijetić ima i drugih Drugih, tako ih je počela hvatati mrzovolja. Ovaj dnevnik u značajnoj mjeri govori o toj mrzovolji. U jednom trenutku će mu, zapravo očekivano, reći da on parazitira na njihovoj žrtvi i stradanju.
U Zagrebu, u Gavelli, i na zagrebačkoj književnoj sceni, Darko Cvijetić je krajnje egzotična pojava. Pisac s Jave i Bornea, Sumatranac. Parafenomen jednosezonske kazališne i literarne mode. Nije naš, premda se mi uz njega osjećamo vrlo svjetski. U Novome Sadu i Beogradu stvari su već mrvu ozbiljnije. Tamo biva jasno što on to – i protiv koga! – ustvari radi, pa će tamo i reakcije, kritike i tumačenja, biti najartikuliranije. Ali nema od toga koristi, jer neće biti katarze. Nakon tri svoja romana i već dugog niza pjesničkih knjiga, nakon koprodukcijskih, regionalnih predstava po svojim prozama, Darko Cvijetić daleko je i duboko u svom Prijedoru. Fantastično usamljen. I o tome govori ovaj dnevnik.
Granice među postjugoslavenskim zemljama ustvari su mirnodopske crte fronte. Ljudi žive u rovovima, premda se ponekad međusobno posjećuju. Jedva da ima takvih, Darko Cvijetić jedan je od njih, koji žive i neprestano se, što fizički, a što mislima svojim i osjećajima, kreću između rovova. O tome ponajviše govori ovaj dnevnik.
Cvijetić se, recimo, bavi svojim vječnim filosemitizmom, a godine su Gaze i izraelskog terora nad Palestincima. Godine su kad oni koji su ga do maloprije voljeli reagiraju u skladu sa zvukom svojih imena i prezimena, te se potpuno poistovjećuju s Palestincima, što podrazumijeva i manifestacije bjesomučnog antisemitizma. Nemaju u tome mjeru, niti je nastoje naći. Cvijetić nikada, nijednom riječju, naravno, ne poriče razmjere izraelskog zločina u Gazi, ali istovremeno izabire stranu onih protiv kojih je antisemitizam zapravo upućen. Kako to dvoje ide jedno s drugim lako je shvatiti, ali samo ako se ne razmišlja logikom zvuka i znaka koji proistječu iz imena u osobnim dokumentima. To se može shvatiti samo ako se misli o onom tko je u manjini. A pitanje manjine uvijek je i posvuda pitanje perspektive. Sarajevska perspektiva razlikuje se od zagrebačke, koja se razlikuje od prijedorske, koja se razlikuje od telavivske, koja se razlikuje od…
“Bilješkarica” je tematski i stilski vrlo slična Cvijetićevim romanima. Razlika je u razmrvljenosti teksta, kao i u načinima na koji se tekst dodiruje sa stvarnošću. Na kraju, razlikuje se i u smjeru kojim se tekst kreće. Dok su romani njegovi izraz gotovo antičke čežnje za katarzom, Cvijetićeva “Bilješkarica” pripovijest je o nemogućnosti katarze. Premda sastavljena od kratkih, međusobno često nepovezanih zapisa, ova knjiga začudno je duhom cjelovita. Ona je provokacija, pa i svojevrsni obračun Cvijetićev sa svima. Sa svima koji su ga voljeli i u zvijezde okivali – po sazviježđima razapinjali! – iz krivih i po njega, zapravo, uvredljivih razloga. S političkim Sarajevom i s konceptom žrtve i imperativima moralne palestinizacije u Bošnjaka, s zagrebačkim i hrvatskim etničkim i jezičkim čistunstvom, s pinkovskom i vučićevskom Srbijom, te s Prijedorom, na sve načine, i po tisućiti put. Ono što radi u “Bilješkarici” je bez sumnje hrabro, i bez presedana je na ovdašnjim kulturnim scenama. Darko Cvijetić ovom se knjigom, i to iz svoje prijedorske perspektive, odriče spasa! A jedini spas je, jasno je to kao dan, u moralnom sunovratu i u korupciji, u etičkom stavu koji je usklađen s podacima iz osobne iskaznice, te u neprekoračivanju onih granica ljudske i intelektualne ispravnosti što su nam ih u svojim dnevnim zapovijedima zadala regionalne moralne vertikale. Darko je te granice prešao.
Ovo je najvažnija njegova knjiga. Vjerojatno će ostati neprimijećena.
Strategija ponavljanja
To je nešto što već poznajemo iz romana. On voli ponavljanja, inkantacije, prozne refrene… Na taj način poopćava neke riječi, fraze i rečenice. Pretvara ih u parole. Ili se tako navikava na užas. Stoput ponovljen strah pretvara se u tjeskobu svakodnevice. S tjeskobom se može preživljavati. Može se u tjeskobi misliti i osjećati. Strah ostavlja mjesta samo za strah.
Novotvorenice, neologizmi
Cvijetić je otpočetka pisac novotvorenica. On smišlja za sebe novi jezik. Njime se brani od svijeta. Ali si njime, istovremeno, pokušava objasniti svijet. To je, u mutnom mi je i dalekom sjećanju, činio već u “Noćnom Gorbačovu”, svojoj prvoj knjižici pjesama, objavljenoj 1990, u ediciji Pegaz, Književne omladine Srbije. “Noćnog Gorbačova” poklonio mi je godinu kasnije, u Domu mladih u Sarajevu, pamtim to mjesto u prizemlju, i tu situaciju, premda se nije dogodilo ništa više, i premda su se pisci često tako sretali i međusobno se knjigama darivali. To je bio naš prvi susret. Unatoč njegovim nastojanjima da se riječima ogradi od svijeta, dobro se razumijemo. Toliko dobro da bi nas obojicu, pretpostavljam, malo nerazumijevanja usrećilo.