Iz rukopisa “Moje stvari”
U ponedjeljak, 27. studenog na naslovnoj stranici Politike objavljena je lista 105 na smrt osuđenih i odmah strijeljanih suradnika okupatora. U utorak, na istom mjestu u novinama, Marko Ristić, prijeratni književni kritičar lista, objavljuje svojevrsnu apologiju strijeljanjima, naslova “Zajedno su pošli u smrt oni koji su zajedno pošli u zločin”. Među osuđenim i pogubljenim ima ministara u izdajničkoj vladi generala Milana Nedića, žandara i policajaca, njemačkih oficira, agenata Gestapoa i karijernih uhoda, zločinaca svake vrste, pjesnika i književnih prevoditelja, profesora univerziteta… I među svima njima jedan je crtač stripova. Taj crtač stripova zvao se Veljko Kockar, i u odnosu na revolucionarnu pravdu manje je bio kriv nego Miroslav Krleža. Njegova krivnja bila je manja i u odnosu na neku univerzalnu pavdu, ako takva još postoji, ali i u odnosu na upravo promovirane zakone nove, kao i bilo koje druge države. Bio je manje kriv naprosto zato što ni za što nije stigao biti kriv. Crtao je novinske stripove zabavnog sadržaja, onakve kakvi su u posljednja prijeratna vremena bili u modi. Stvarao je junake po uzoru na Walta Disneya, odnoseći se, možda, pomalo i neodgovorno prema pitanjima autorskih prava, objavljivao je i za vrijeme okupacije, ali nitko nikad neće u njegovim stripovima pronaći ništa što bi ga prikazalo kao suradnika okupatora ili propagandistu njihovih ideja, premda u Politici s imenima strijeljanih uz njegovo ime piše: “student tehnike, agent Gestapoa, istakao se u širenju laži i kleveta protiv Narodnooslobodilačkog pokreta”. Ili ga je netko oklevetao, ili se radilo o fatalnoj zabuni i zamjeni identiteta, koja je razriješena tako da su mu za sva vremena pripisane tuđe inkriminacije. Mrtvima je svejedno, mrtvi mogu ostati vječno krivi!
Je li među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom, koji su tako brzo pogubljeni, bilo još nedužnih? Teorija slučaja, statistika, brzopletost našega svijeta u promoviranju pravde kojom će biti zamijenjena neka stoljetna nepravda, sve nam govori da vjerojatno jest, bilo je još nedužnih. A koliko je među 105 osuđenika pred revolucionarnim sudom bilo onih koji bi, sa stanovišta revolucionarnog prava i onih koji su takvo pravo provodili bili prije osuđeni nego Miroslav Krleža, e da se kojim slučajem našao sucima u rukama? To pitanje u sebi sadrži odgovore i na mnoga pitanja, a ne tiče se samo crvenih revolucionarnih vlasti iz Beograda 1944. ili iz Zagreba 1945. Jer isto tako možemo konstatirati i to da hrvatski književnik, prema kojem Krleža pokazuje karakterističnu nježnost, August Cesarec ne bi bio pogubljen, e da je u ruke crnih revolucionarnih vlasti u Zagrebu 1941. dopao koji mjesec, tjedan ili možda samo dan kasnije.
Kako se osjećao Marko Ristić, dok je u isto vrijeme spašavao Krležu i pisao novinski članak u kojem je sebe pridruživao onima koji su osudili i pogubili onih 105 ljudi? I u kojem je trenutku u životu Ristić počeo o svemu tome ozbiljno da razmišlja, jer je takav trenutak morao postojati?
Krleža, naravno, tog odlučnog tjedna nije čitao novine. U ponedjeljak je izašla lista strijeljanih, u utorak je pjesnik i teoretičar nadrealizma građanima objasnio i opravdao strijeljanja, a već u petak Krleža je pošao svojima. U kancelariji na Kosančićevom vencu, gdje se, premda dogovoru koji je Marko prethodno s nekim sklopio, Krleža prijavio, uskoro se okupila ona beogradska intelektualna lijeva elita, osim Marka svi u partizanskim uniformama, koja ga je sve do Sukoba na književnoj ljevici slavila kao najvećega svog pisca. Našli su se tu i njegovi žestoki protivnici, oni koji su ga nazivali trockistom i izdajnikom, i oni koji su ga branili, ali razlika se nije primjećivala. Kao da je dragi Bog još jednom sišao na zemlju, ili kao da se pojavio onaj koji će četiri godine naših patnji i stradanja svojom besmrtnom književnom gestom pretvoriti u roman, poemu, tekst, te mu na taj način dati smisao.
Krleža se potom seli na Dedinje, u vilu koju dijeli s generalom i španjolskim borcem Hrvojem Vojnićem – Sekulom, koji će nekoliko tjedana kasnije u dijelu kuće koji mu je pripadao pucati sebi u sljepoočnicu. On ga je našao onakvog, bez pola glave. I bio je sretan što Bela nije tu, premda je napeto iščekivao da se stvari sa njom do kraja riješe. A nakon što se i to dogodi, početkom krajem svibnja 1945. putuju u Zagreb. On se sreće s drugovima koje nije vidio otkako je jedne noći izašao iz stana u Radišinoj i više se nije vratio. Na Jelačić placu, koji je već prozvan Trgom republike, ali na njemu se još uvijek drže konj i konjanik, posjećuje Društvo hrvatskih književnika. Od svih je dobro dočekan, nigdje se ne može naslutiti ono što nailazi. Zagreb je mnogo uščuvaniji i bogatiji od Beograda, manje je ruševina i nesreće po ulicama i trgovima. Manje je i ljudi. Oslobođenje je prije dva-tri tjedna stiglo, u gradu se zbiva ono što je u Beogradu već doživio, ali on to ne osjeća. Čini mu se da dolazi vrijeme povratka u rodni grad. Na ulici ugleda Ivu Andrića, ali se potrudi da ga ne sretne.
Susret sa Zagrebom protječe gotovo idilično, Krleži se čini da je završen rat, ne samo ovaj drugi nego i onaj prethodni, sve do noći pred povratak u Beograd, kad dolaze po Belu. Na vrata su zalupali u tri izjutra. “Dvojica Ličana i Bosanac, sitan kao balerina, i kretnje su mu takve, pomalo ženske, a lice tipično orijentalno, kao u bagdadskog lopova. Ono što me je tek probuđenog zbunilo bila je misao od koje se više nisam uspijevao odmaknuti da pred sobom gledam trojicu ustaša. Ovo je neka pogrješka, vikao sam, ovo je neka pogrješka! Ali što sam to htio reći: da je greška to što pitaju za Belu i što je dušmanski, onako u svilenoj spavaćici hvataju pod pazuhe i vuku prema vratima, ili je greška to što nam usred noći dolaze ustaše, premda je Zagreb, je l’ te, oslobođen po partizanima. U to me je, kako sam mu se, valjda, našao na putu, mali Turčin bubnuo kundakom pod rebra, tako da sam izgubio svijest. Budim se, a Bele nema! To će do kraja ostati moj najveći užas: budim se, a Bele nema!”
Andrić se u trenu zaprepastio, shvativši da je taj čovjek sa crnim šeširom – u Zagrebu u proljeće 1945. nisu baš česti ljudi sa šaširima! – koji bježi na drugu stranu Jurišićeve, glavom Miroslav Krleža. Nisu se naročito dobro poznavali, niti su se nakon 1921. i Andrićeva odlaska iz Zagreba često susretali. U ona davna doba, 1913. i 1914, nekoliko puta su provodili noći u istome društvu. Možda su tada bili istomišljenici. Ali i kao mladiću taj čovjek je u njemu stvarao nelagodu, koju ni sebi ne može lako objasniti. Vječno podrugljiv, jak kao bik, hvalio se svojim plivačkim i gombačkim šampionatima, militarist i jugoslavenski nacionalist, koji je 1913. snivao o dvije stvari: o vlastitom uspjehu na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, čiji je ravnatelj Josip Bach uporno odbijao Krležine avangardne komade, a on ih je još upornije pisao; i o velikom ratu, ili još bolje proleterskoj revoluciji, koji će preobraziti Europu i ujediniti sve Jugoslavene, a u kojem će on, Krleža, ako ga je Andrić ispravno shvaćao, postati veliki vojskovođa. On, pak, zazirao je i od kazališta i od rata, a još je svo vrijeme osjećao i tu pomalo neobjašnjivu distancu između onog što su predstavljali i Krleža, i to njegovo zagrebačko društvo, i onog što je sam donosio iz Sarajeva i s višegradskih meraja svoga djetinjstva. Trudio se s njima razgovarati onim najispravnijim, takozvanim književnim jezikom, u koji bi pomnjivo udijevao zagrebačke riječi i argamerizme, ali samo one koji su u govoru manje prisutni, dok bi se Krleža u svojim obraćanjima njemu često neprilično beljio i pečio, pokazujući mu da, eto, i on može govoriti onako kako govore Bosanci. Dugo mu je trebalo da shvati da ga on na taj način nije kanio podcijenjivati, nego se samo, eto, htio pohvaliti još jednim svojim znanjem i interesom. Odgovarao mu je mrko i hladno, skrećući prečesto pogled u stranu, čime je na kraju između njih dvojice podignut zid, koji se drži, evo, do danas, kad Krleža poput kakve utvare iz zajedničke zagrebačke mladosti bježi na drugu stranu Jurišićeve.
Slučajno ga je, boraveći u Beogradu između dvije diplomatske službe, sreo i one za Krležu trijumfalne 1929. godine. Kralj Aleksandar upravo je raspustio parlament i zaveo personalnu diktaturu, masovno su uhićivani sindikalisti, komunisti i njihovi simpatizeri, ljudi su stradavali u uličnim atentatima, Ante Pavelić je emigrirao iz zemlje, te je u odsutnosti osuđen na smrt zbog veleizdaje, a Miroslav Krleža bio je na svome životnom i književnom vrhuncu. U Zagrebu je premijera “Gospode Glembajevih”, veličanstvenog komada o građanskoj dekadenciji, u kojemu je glavnu žensku ulogu zaigrala njegova supruga, koja je još godinu-dvije ranije radila kao učiteljica. U Beogradu, jedva malo zatim, u Narodnom pozorištu, direktor drame Branko Gavella iste te godine režira drugu inscenaciju istoga teksta. Glavna se glumica, međutim, razboli, tako na njezino mjesto uskače Krležna supruga. Sve se to, ako Andrić dobro pamti, zbiva krajem svibnja i početkom lipnja 1929, a njih dvojica sreću se u Francuskoj ulici. Andrić se uzbrdo penje s teglom meda, koju je kupio na Bajlonijevoj pijaci, zamotanom u komad novina, danima ga muči plućni katar koji stvara u njemu neku samrtnu jezu, a Krleža se spušta odozgo, od Pozorišta, kotrlja se nizbrdo silom inercije svoga moćnog tijela, primijećuje ga i prepoznaje, pa mu na Andrićevo iznenađenje maše. Onda stoje tako nasred pločnika, Krleža ga ni ne upita za zdravlje, nego počinje brbljati o teatru. On bi mu najradije rekao da on o teatru ne zna ništa i da se srami glume, ali naravno je da to neće učiniti, nego ga sluša, klima glavom i kaže da će doći na premijeru. Dok to izgovara čini mu se da to iz njega govori netko drugi, netko tko se ruga njegovim inhibicijama. Doista, otišao je sutradan na predstavu “Gospode Glembajevih”, u režiji Gavellinoj. Bio je i Miloš Crnjanski, tada veliki Krležin adorant, koji je pisca poslije oduševljeno grlio. Bio je to u svakom pogledu zanimljiv prizor, koji je Andrić promatrao s druge strane foajea. Dva velika jugoslavenska pisca, jedan Hrvat, drugi Srbin, obojica prvorazredni muževi, van takvi športaši, pokazuju mišiće i, zaneseni vlastitom veličinom, ludo se smiju onom što nailazi. Bila je to jedina posljednja predstava po Krležinom komadu koju je gledao. Svidjela mu se, kao što mu se sviđaju i “Guliverova putovanja”, priča o svijetu koji je rođen iz mašte velikog pisca, ali koji u stvarnosti ne postoji. I sam se divio Krleži što može takvo što napisati. On nikako ne bi mogao.
I prije, i poslije toga do njega su stizali glasovi da Miroslav Krleža koristi svaku priliku da o njemu i njegovim pripovjetkama progovori s podcjenjivanjem. “Literarni demonstrator bosanskih folklornih motiva, crtač sentimentalnih veduta pri regimentama baruna Filipovića iz ljeta 1878, to vam je I.A.”, zapisao je Andrić u svoj plavi tefter, riječi koje mu je netko prenio onako kako se prenose zla ogovaranja. Svidjele su mu se, jer se u njima osjećao Krležin duh. Duh velikog pisca.
Kratko nakon neočekivanog susreta s Krležom na Jurišićevoj ulici, blizu pošte, u novinama je pročitao da je započelo suđenje Beli Krleži. Ta ga je vijest ispunila užasom, kakav čovjek osjeti pri vijesti o smrti znanca kojeg je sreo maloprije, živog i zdravog. Ako im jedna glumica, žena najznačajnijeg pisca kojega je komunistički pokret iznjedrio, može biti toliko kriva da joj se sudi, čemu se onda možemo mi ostali nadati? Cijelog je ljeta, pa do rane jeseni 1945, s torbakom u koji je spakirao jednu presvlaku, rezervne naočale, lijekove i najnužnije osobne stvari, čekao da i po njega dođu. Ali nitko nije dolazio, niti ga je itko izašto ispitao. Uredno se prijavio u Narodni odbor za dodjelu knjižice s – kako je to narod govorio, a on odmah zabilježio – “točkicama za opskrbu”. Potom se javio u Društvo hrvatskih književnika, gdje je vrlo ljubazno dočekan. Toliko ljubazno da je navratio i sljedećeg dana, pa je tako, sve dok nije stisnula zima, dolazio svakoga dana, razgovarao s ljudima, sudjelovao u društvenim ceremonijalima koji mu odavno nisu mili, plašeći se da će onog dana kad ne naiđe u Društvo netko po njega doći. Ali nitko nije dolazio, nikome nije bio zanimljiv. U Zagrebu u kojem su ljude svakodnevno odvodili na ispitivanja zbog onog što su mislili, pisali, radili ili govorili u četiri grozomorne godine Nezavisne Države Hrvatske, nakon čega bi se jedni sutradan vraćali kući preobraženi dotad nezamislivim strahom, drugih ne bi natrag bilo godinama i vratili bi se kao starci, dok treće nitko više ne bi vidio. Nova je vlast tako nastojala novim zlom namiriti zlo koje su počinili ustaše, i u taj je posao uložila golem trud. Nasumičnost kojom je probirala krivce i, kako su rekli, razdvajala žito od kukolja, nadmašivala je neke elemente ustaškog terora. Tada si mogao s pouzdanjem znati da preživjeti nećeš ako si Židovom rođen. Ako si, pak, pravoslavne vjere i srpskog imena, možda si, barem u Zagrebu, zlo prevariti i predstaviti se kao Hrvat, pogotovu ukoliko si izbjegao prvi val terora s proljeća i ljeta 1941. Ako si ikad bio komunist, ljevičar ili republikanac, ili ako si bio član masonske lože, bio si u ozbiljnom problemu. Ali ako nisi bio ništa od toga, a većina Zagrepčana nisu bili ni Srbi, ni Židovi, ni komunisti, ni masoni, i ako si pritom bio oslobođen opterećenja savjesti, Zagreb je za tebe bio jedno od boljih mjesta u Europi da tu preživiš rat. S partizanima je, nakon kratkotrajne euforije i iluzije oslobođenja, stigao bratski i ravnomjerno raspoređen strah. Nije bilo više nikoga tko je mogao biti do kraja uvjeren u svoju nedužnost. Nikoga tko bi se iznenadio ako po njega dođu. Ali prema Andrićevim saznanjima i računici, među građanstvom su najvećoj kušnji i riziku bili su izloženi isti oni koji su i u vrijeme ustaša odvođeni: masoni, liberali, anglofili, buržoaski elementi… Po njegova prijatelja Josipa Horvata, koji je za NDH bio i u logoru i u zatvoru, nije mu bilo dopušteno da se bavi novinarstvom, a knjige su mu bile službeno zabranjene, dvaput su dolazili i odvodili ga na ispitivanje. Istina, oba su ga puta isti dan pustili, ali što ako dođu i treći put?