Iz rukopisa “Moje stvari”
Do kraja studenog 1943. Andrić je odbijao sve ponude za štampanje knjiga. Dragutinu Tadijanoviću, koji mu je u ime upravitelja Mate Ujevića nudio objavljivanje sabranih djela u HIBZ-u, odgovara da dok traje rat ne želi da stabla stradavaju za njegove knjige. “Pa, majka mu stara, je li baš o stablima riječ?”, začudio se Tadijanović. Anti Velzeku, koji mu je predlagao objavljivanje knjige odabranih priča, nervozno je otpovrnuo: “Ali znate li vi tko sam uopće ja?” “Znam, znam”, odgovara taj neobični čovjek “vi ste najveći hrvatski prozaist u povijesti!” “Ne, gospodine, ja sam poslanik Kraljevine Jugoslavije u Berlinu, posrbica i izdajnik!” Velzek ga je na to pokušao umiriti, a zatim što prije pobjeći.
Uspijevao je pune dvije godine u Zagrebu živjeti savršeno neprisutno i nevidljivo, ali je, za tog jednosatnog kahvenisanja s Pavelićem, bio siguran da je s tim gotovo, i da, ovako ili onako, on ovaj dan neće preživjeti. Samo je čekao trenutak u kojem će Poglavnik izreći svoju presudu. (Na koju je svakako imao pravo, jer je, kako kaže, njegove knjige čitao i poklonik je njegove književnosti. Svega, osim “cendranja” u Hrvatskoj mladoj lirici.)
“A sad, na žalost, moram ići”, prekinu najednom započetu priču, “nisam ni pogledao na sat. Znate, Ivane, ovo su za mene rijetki petci, kad ovako mogu odvojiti vrijeme za spas razuma i duše, i porazgovarati s nekim svojim. Veliku ste mi stvar učinili što ste došli. Nadam se da će opet skoro biti prilike.”
Nije mu odgovarao. Samo je zurio u Pavelića i čekao, da bi onda skupa s njim, kao na Sokolskom sletu, ustao iz naslonjača i krenuo, korak ispred, preka izlazu iz prostorije, osjećajući na leđima, negdje u visini srca, kako ga dlanom i vrhovima prstiju u hodu dodiruje. “Zvonimira, molim vas!”, obratio se s vrata tajnici, na što je ona priskočila sa zavežljajima. “Ovo je nešto malo za vas, Ivane”, govorio je, “nemojte se uvrijediti, gadna su vremena, mora se čovjek katkad počastiti, da na život ne zaboravi!” Andrić je prihvatio zavežljaje, svaki u po jednu ruku, tako da se nisu ni rukovali. Do trenutka u kojem Pavelić za sobom zatvara vrata, on iščekuje presudu, naredbu, odluku koja će ga doći glave. Da objavi knjigu s Budakovim predgovorom, da izjavi nešto za Hrvatski krugoval, da javno osudi zločine komunističkih razbojnika… A nakon što su se vrata zatvorila je sve do izlaska iz zgrade očekivao da ga pozovu nazad. I nakon što je suhonjavom mladiću odbio uslugu samovoza, koji bi ga odveo tih dvjestotinjak metara do njegova ulaza, i još nekoliko sljedećih dana. Ali Poglavnik nije tražio ništa. Takva je naprosto bila njegova igra, i u toj igri bilo je nečega što je Andrića podsjećalo na strašna vremena njegova dječaštva.
U Sanatoriju Živadinović Krleža će u Ristićevom društvu dočekati proljeće 1944. Marko se kreće naokolo, putuje do Beograda pa se vraća, razgovara s ljudima kao da je jedini intaktan u ova doba kada su svi nešto krivi i sumnjivi, i kao da je njegova glava jedina sigurna. Kad mu Krleža govori neka ne ide, neka sjedi tu gdje jest, jer su vremena opasna, pruge lete u zrak, oko drumova postavljene su zasjede zaraćenih vojski i koječijih razbojničkih i hajdučkih bandi, Ristić mu odgovara da je sve to uglavnom tačno, ali da njegova sigurnost zavisi upravo o kretanju. Jer dok god se slobodno kreće, to mu je i dopušteno. Zaustavi li se, bit će kao i svi drugi. Pritom, ostali se, možda, i mogu posakrivati u mišje rupe i sačekati kraj rata, ali tek tada bi se mogle gubiti glave. Tojest, mogli bi ih gubiti oni koji su u životu izgubili pravo na mišje rupe, a da tog gubitka nisu svjesni. Na primjer, ti i ja, dragi Krleža! Ili ja još i nekako, ali tebi je zadnji trenutak da ideš u šumu, partizanima. Tako mu je govorio Ristić, na što je Krleža rezignirano odmahivao rukom, ustvrdivši da mu je mnogo draže da gubi glavu tu u Vrnjačkoj banji, ili u Beogradu, na trgovima i ulicama, među zatvorskim zidovima i u gradskim kanalizacijama, nego da ga Đilas usred šume strijelja. “Znaš, Marko, ja se u šumi ne osjećam dobro. Hvata me hunjavica, ixodidae, ili po naški krpelji, piju mi krv, i osjećam se u svakom pogledu bijedno. Ne želim da me strijeljaju u šumi. Rađe bih u gradu.” Rekao mu je tako, ako je vjerovati Ristićevom dnevničkom zapisu. On je, pak, spominjao i Belin slučaj: koji joj je vrag trebao da glumata po Beogradu nakon što se sav pristojan teatarski svijet nekgdje sklonio i sakrio? Lako je sakrivati se ako poznaješ skrivališta, odgovorio mu je. Njoj je Beograd isto što i Bankok i Šangaj! Ona je, zaboga, zagrebačka glumica!, vikao je Krleža, tim riječima ili nekim drugim, na što bi se Ristić sažalio i zašutio. Premda bi i za nju, i za njega možda više sreće bilo da nije.
Ristić se u godini krvavog raspleta s mnogima sastajao, bivao na usluzi pokretu, prenosio je poruke s jedne na drugu stranu, igrao ulogu teklića više nego što to njegovoj aristokratskoj osobi i pojavi pristaje. Onima koji su ga ranije cijenili, ili čiji je bio istomišljenih – premda je u ratu teško govoriti o mišljenju i istomišljeništvu – davao je povoda da mu pomognu. Drugima, pak, među njima i osobnim neprijateljima, kojima je odavno bila nepodnošljiva njegova narav i sklonost da lako odustaje od ljudi, čak i nekih koji su mu bili prijatelji, Ristić je tokom 1943. i 1944. znao biti od koristi, makar i kao prenositelj poruka i informacija. “Marko je bio informbiro prije Informbiroa!”, cinično će kasnih šezdesetih zaključiti Krleža, i ta će rečenica biti jedan od povoda njihovome konačnom razlazu. Izgovarajući je, jedini naš književni nobelovac zaboravlja da mu je Marko Ristić vjerojatno spasio život. I da je to mogao učiniti upravo zato što je bio “informbiro”.
Borbe za oslobođenje Beograda počinju 21. rujna i potrajat će sve do 22 listopada. U borbama sudjeluju Prvi proleterski korpus, zajedno s Četrnaestim korpusom Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, kao i Četvrti mehanizirani gardijski korpus i dijelovi 57. armije Crvene armije. Prva je to i posljednja bitka na teritoriju Jugoslavije u kojoj su snage osloboditelja brojem boraca i snagom angažiranog oružja nadmoćne pred njemačkim neprijateljem. Ali oni se brane kombinacijom krajnjeg očaja te znanja i discipline. Grad i okolinu drže snage generala Willija Schneckenburgera, dok im iz istočne Srbije u pomoć pristižu snage generala Waltera Stettnera Rittera von Grabenhofena. Po njima su nazvane i njihove borbene grupe: Schneckenburger i Stettnera. Prvi gine 12. listopada, kod Belog Potoka, na istočnim padinama Avale. Drugi je nestao šest dana kasnije, negdje na Avali, kada se s jednom manjom jedinicom našao u okruženju. O pojedinačnim sudbinama nižih njemačkih oficira i vojnika malo će se toga doznavati, osim o onima koji su počinili teške zločine, pa su po njima postali slavni. Ostali završavaju u potpunoj društvenoj anonimnosti i u raskoši porodičnih sjećanja, koja se, vjerojatno, razlistavaju sve do danas – a danas je 25. svibanj 2025. godine. Ima li pravde za vojnike poraženih vojski? Od tog je pitanja zanimljivije samo ovo: ima li pravde za one koji su u dobroj vjeri služili zločincima, ili za one koji su se samo zatekli na pogrešnom mjestu? O tome, uza sve ostalo, govori monumentalni roman “Dvojica”, koji sam pisao u tom stanu s pogledom na zagrebačku katedralu i na voljeni grad, koji mi je svojom raskošnom prijateljskog gestom otkrio Edo Murtić.
Ali da nastavimo, ne kvareći ritam ovom pričanju i prepričavanju jednog romana!
Bitka za Beograd iznimna je po svojoj začudnoj slojevitosti i višeznačnosti. Kao da ju je smislo i kao kratku pripovijest napisao autor knjige “Historia universal de la infamia”, knjige koju je Krleža na španjolskom pročitao u svom raju na Dedinju. Unutar bitke za oslobođenje glavnoga grada buduće federalne Jugoslavije koja se vodi protiv Nijemaca, ratuje se i za spašavanje ratišta od prevelike uloge Crvene armije. Titu i Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije skoro da je i važnije stati ispred, a ne iza Crvene armije, nego što prije osloboditi grad. Treća bitka vodi se za revoluciju: tokom oslobođenja Beograda konačno se slama klasni neprijatelj, zatire se mrska karađorđevićevska buržoazija, a s njom i onaj rahitički i nejaki zametak građanskog društva, koji se u Beogradu i Srbiji rađao u proteklih stotinjak godina. Jugoslavija je pred oslobođenje po svojoj kulturi i tradiciji od građanskih ideala bez kojih nema ni demokracije i od građanskoga društva bila udaljenija nego ijedna druga istočnoeuropska država, s izuzetkom Albanije. Oslobađajući Beograd od njegova građanstva i mobilizirajući beogradsku mladost za krvaviju i smrt na Sremskom frontu, komunisti su stvorili uvjete za savršeno efikasnu diktaturu proletarijata.
I na kraju: četvrta bitka u bici za oslobođenje Beograda bit će upravo ona koja i ulazi u Sveopću povijest beščašća. Premda je Srbija bila teritorij pod njemačkom upravom, a Beograd je, formalno gledajući, bio njemački grad, Nijemci su insistirali na stvaranju unutarnje strukture koju bi održavali domaći ljudi. Bilo im je to potrebno nakon katastrofalnih iskustava u Poljskoj, Bjelorusiji, Ukrajini i Rusiji, gdje su onako strašan i potpun poraz i doživjeli jer su morali sami upravljati teritorijem i cjelokupnom društvenom infrastrukturom, umjesto da urođenicima, makar ih smatrali i podljudima, pruže iluziju o ličnoj slobodi i o vladavini nad vlastitim sudbinama. Tako učinjenu ponudi prvi su prihvatili lunatici s misionarskim ambicirama da spasu i preko pustinje bez kapi vode prevedu narod, kojima se istoga časa priključio sav ološ. Odmah se tu našao Dragi Jovanović, skupa sa svim onim policijskim dostavljačima, špijunima i uhodama, da bi za njima pristigli prijeratni filonacisti i fašisti, čija je prethodna uloga u politici zemlje i grada bila savršeno beznačajna, ali su pomislili da je ovo njihova prilika. Stigli su i pojedni radikalski uglednici, koji iz tko zna kojih razloga nisu uspjeli do kraja ostvariti svoje ambicije na predratnom dvoru, u Skupštini ili u vladama koje su se neprestano smjenjivale, pa se činilo da su već svi imali svoju priliku. Došla je, na švapsko pojilo i žderilo, i srpska inteligencija, pisci, profesori, prijeratni akademici, redom potpisujući takozvani Apel srpskome narodu, čiji jedini je smisao i sadržaj bio u nedvosmislenom svrstavanju na stranu okupatora. Jer ako se ne svrstaju, okupator će poubijati isti taj srpski narod za koji se ovi žrtvuju tako što mu šalju apele. I na kraju, kada je uspostavljena ta velika iluzija o Beogradu koji je i slobodan i srpski, premda je pod njemačkom okupacijom, zabava je mogla otpočeti. Na sve strane se igralo i plesalo, teatarski je život oživio do krajnjih granica neukusa, živjelo se kao u Parizu, uz tek jednu malu vrlo značajnu razliku: u Parizu naokolo ljudi nisu bili vješani po kandelabrima, niti su se mogle vidjeti plakatirane liste s imenima strijeljanih talaca. Kvislinške vlasti vladale su tom vještinom da uvuku i onoga najmanjeg i najbeznačajnijeg građanina u procese kolaboracije. Odnekud su znali kako se ljudima čupa duša.
Mnogo godina poslije rata Bela Krleža će, s iskrenom zblanutošću nad samom sobom, govoriti kako joj uopće nije jasno da se sve to i njoj moglo dogoditi. Oni s kojima se vratila kazalištu, njezine dobre kolegice i prijateljice Blaženka Katalinić, Sofija Perić, pa gospođa Žanka Stokić, “genijalna komičarka, za koju je gospodin Branislav Nušić napisao ‘Gospođu ministarku’, sve one redom bile su protivnice okupacije, i niste mogli čuti da je ikad ijedna od njih izgovorila ama jednu jedinu ružnu riječ na račun Židova ili komunista. Pa nas četiri smo”, govorila je Bela Krleža nekoliko mjeseci pred smrt Bori Krivokapiću, sakrivale snopove ilegalnih proglasa po pozorišnoj garderobi. I još nešto ću vam reći: igrale smo u Centrali za humor i u Acinom smešnom pozorištu, sve su to bili dosta bedasti skečevi, pa sam mislila – Bože, što bi sad Krleža rekao da me vidi, ali osim što se publika smijala i što su Nijemci bili zadovoljni jer se publika smije, ničega tu nije bilo što bi izrugivalo bilo čije mane. Nije bilo šala na račun Židova ili partizana. A publike je uvijek, fala Bogu, bilo tako da svi nisu mogli ni ući. Viđala sam i neke koji me nakon svega kroz što smo prošli više nisu ni pozdravljali, nego bi prelazili na drugu stranu Terazija, ili koji su poslije rata zauzeli vrlo visoke položaje. A na tom strašnom suđenju u veljači 1945, na kojem smo završile gospođa Žanka i ja, dok se Blaženka uspjela nekako izvući, pita nju tužilac: Koliko vam se puta desilo da zbog žalosti zbog streljanih i obešenih niste mogli da odigrate svoju ulogu? A ona što će, samo šuti! I što da kaže? Što sam ja uopće na takvom suđenju uspjela reći? Ništa, jer se oko mene samo okretao jedan veliki ringišpil i nisam više znala što se to stvarno zbiva, a što ja to sanjam. Gospođa Žanka im je govorila da je šećeraš, i da ne može bez insulina, a da joj ga ne daju otkako je uhapšena. Tužilac je pljunuo u njenom pravcu: a jeste li našim drugovima na Banjici i u Jajincima vi dali insulin? Što da na to kažete? Kada mu se izvrne svijet, čovjek više ne može ništa.”
Žanka Stokić bila je osuđena na osam godina gubitka građanske časti i na društveno koristan rad. U njezinom slučaju: čišćenje ulica! Postupak protiv Bele Krleže najprije je obustavljen, pa je uhićena pri dolasku u Zagreb, gdje je u jednom od najgrotesknijih političkih procesa u poslijeratnoj Jugoslaviji, osuđena na smrt. Među otegotnim okolnostima bila je navedena i ta što je žena “suradnika okupatora, narodnog izdajnika i kontrarevolucionara” Miroslava Krleže. U to vrijeme, u srpnju 1945. u Beogradu Miroslav Krleža biva osuđen na dvije i pol godine robije i na devet godina zabrane javnog djelovanja po odsluženju kazne. To znači da je njezino krivično djelo protiv narodne časti – gluma u bulevarskim komedijama, sudjelovanje u skečevima te pričanje viceva po beogradskim okupacijskim kazalištima – višestruko teže od njegovih, na dvjestotinjak stranica optužnice pobrojanih i opisanih djela. Ili je Belino najveće zlodjelo bilo to što je žena Miroslava Krleže.
Desetljećima kasnije, svjedoci epohe, a onda i pojedini sudionici zagrebačke pravosudne svinjarije, prvi među njima sam Vladimir Bakarić u intervjuu za zagrebački Vjesnik od 30. siječnja 1978, govore da smrtna presuda Beli Krleži nikada nije trebala biti izvršena, da je to i osuđenica znala, da su svi to znali, osim, možda, samog Krleže. Bila je to, kako kaže Bakarić, “revolucionarna odmazda, iz ovog vremena možda i teško razumljiva, sa sve ono što smo mi doživljavalli kao Krležin nesporazum s Partijom, a zatim i za sve ostalo što je iz tog nesporazuma proizašlo”. Na to je Igor Mandić otputovao u Beograd, i nenajavljen banuo Krleži u njegovu vilu na Vračaru, da mu ponudi intervju u kojem će odgovoriti Bakariću. Stari je pisac bio ganut – jer to je zapravo bila prva ozbiljna pomirbena gesta koja mu stiže iz Hrvatske, premda je bilo mlađih hrvatskih pisaca, uz Mandića vrijedi spomenuti Marijana Matkovića, i Gorana Babića, kao i sveučilišnog profesora Stanka Lasića i nakladnika Slavka Goldsteina, koji su iskazivali odanost Krležinom djelu – ali Mandićevu ponudu da u intervjuu za isti taj Vjesnik odgovara Bakariću on nije prihvatio: “Oboje smo stari, dragi moj Mandiću, i od svađa sa tim starim puhom nikakve koristi ne bi bilo. Znate, kad pređete osamdesetu malo vam je i smiješno da se gnjevite nad vlastitim smrtnim presudama. Između mene i njih odavno je svršeno, pa se pomalo iznenadim kad negdje trebam upisati mjesto rođenja. Zagreb! Zar još uvijek Zagreb?”
Ali na ovom se mjestu pričom moramo nekoliko koraka unatrag, na okolnosti iz listopada 1944, pred samo oslobođenje Beograda. Marko Ristić je u ta krvava i mahnita doba, kada je bilo mnogo lakše izgubiti glavu nego ikoga oko sebe uvjeriti da ta glava nešto vrijedi, uspio za Krležu osigurati najsigurniji prijelaz iz jedne epohe u drugu, te se pritom pobrinuti i za stvaranje iluzije da je Milovan Đilas negdje daleko od njega. Premda je Đilas u tom trenutku bio svud naokolo, sveprisutan i svevideći. Kraj studenoga, kada u ruševnom Beogradu više nema pucnjave – ako se čuju hici, bit će da to strijeljaju narodne izdajnike! – i kada se posvuda naokolo čuje pjesma, uglavnom ona i onakva kakve u ovom gradu nikad nije bilo, ojkavica, ganga i bećarac prećanske i bosanske braće i sestara, ili tužna i sveprožimajuća sovjetska revolucionarna pjesma, Krleža na razriješenje svoje sudbine čeka u jednom suterenskom stanu na Zvezdari.