Iz rukopisa “Moje stvari”
Sam mu događaj ostaje u izmaglici. Trese ga groznica, znoji se premda mu je hladno, začepljen mu je nos, kašlje u jednu pa u drugu maramicu, ali obje su mokre. Rukuje se, prvi put u životu, s Josipom Brozom Titom. Obojica su u svečanim tamnim odijelima, kao da su na sprovodu ili na diplomatskom prijemu. Tito je suzdržan, Andrić pomišlja da ga i ne prepoznaje. Ali to naravno nije moguće. Tu je ađutant, koji mu neprestano nešto šapće u uho. Zatim nailazi na Krležu. Deblji nego ikad, s leptir mašnom koja mu se nakrivila posred podbratka, srdačniji nego ikad, trese Andrićevu šaku, pa ga najednom zagrli. Tako, iz čista mira. Začepljen mu je nos, a ne diše ni na usta, da mu Krleža ne osjeti dah i da poslije ne govori o tome naokolo. Guši se tako bez zraka, pa onda izgovara prigodne riječi, na koje se Krleža opet srdačno osmjehuje. Tu je i Rodoljub Čolaković, tu su Gustav Krklec i Dobrica Ćosić. Krklec ga grabi pod ruku, htio bi mu ispričati politički vic. Dobrica kaže: “Ipak smo svi mi krležijanci!” Na te riječi Andrić ljubazno klima glavom, i osjeća kako mu se naočale spuštaju niz brijeg nosne kosti. A jedva da je deset koraka od njegovih vrata do prvog optičara u Dugoj ulici. Ali čovjek se ne sjeti, čovjek se naprosto ničega više na vrijeme ne sjeti…
Sljedećeg jutra Tito odlazi u Karađorđevo, gdje već u deset počinje sastanak s partijskim i državnim rukovodstvom Socijalističke Republike Hrvatske, koji će trajati sljedećih osamnaest sati. U tom, za ljudski organizam dugom vremenu, koje je za bilo kakav ozbiljniji društveni proces kraće od jedne milisekunde, povijest Jugoslavije potekla je u drugom smjeru. Dio sudionika sastanka, izaći će iz dvorane preobraćeni u one protiv kojih su se dotad borili. Oni malobrojniji i dosljedniji podnose ostavke i nestaju iz povijesti. Zatim otpočinje 21. sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, kojom i službeno biva ugašena svaka hrvatska čežnja za više slobode.
Ivo Andrić se pokušava sjetiti kada je i kako vijest o slomu stigla do Zagreba. On će još tjednima biti prehlađen, tako da će između njega i svijeta postojati zid. Svijet će, usljed upale sinusa, biti bezmirisan. Ustvari, imat će onaj teški olovni vonj sekreta. Olovni vonj vlastite slina, koja se preno noći skori. I čim ubuduće pomisli na ono što se tih dana s Hrvatskom dogodilo, vraćat će mu se taj miris olova. A sa njim i ona prethodna, vrlo neobična senzacija: Krležin zagrljaj, koji predugo traje, i njegov osjećaj da se guši, jer se ne usuđuje disati na usta… Krleža mu u zagrljaju nešto kaže. Možda je to samo jedna kratka rečenica, ali on je nije čuo, toliko je bio zabavljen svojim dahom.
Onda rekonstruira dan po dan: iz Beograda se vratio nakon teške, fibrozne noći, koju provodi znojeći se i drhteći u sintetičkoj posteljini hotela Metropol. Prvoga prosinca nije izlazio iz kuće. Zagrnut kućnim ogrtačem i u pidžami gledao je kroz prozor prema Krvavom mostu. Ljudi su kao i svakoga dana dolazili i prolazili. Nije se događalo ništa. Drugog je prosinca bio četvrtak. Izašao je do mljekarstva u Gajevoj, i dok je prelazio Trg republike, na kojem je stražario i promet usmjeravao onaj vazda isti operetni prometnik, trgom je, ne gledajući, mladić studentskih godina, s njedrima punim knjiga. Nije se ni osvrnuo kad mu je jedna od tih knjiga ispala. Andrić je prišao i podigao knjigu s asfalta: zelena, mekouvezana knjižica Zvonimira Kulundžića, naslova “Živi Radić”. Ponio ju je do hotela Dubrovnik i oprezno je spustio podno izloga. “Kaj će vam to đubre?”, upita ga, smijući se, riđokosi milicioner. “To je knjiga. A knjiga vam je kao kruh. Nije dobro da se valja po cesti i da ljudi po njoj gaze!”, rekao je, moravši nešto reći. “Vi ste, druže Andriću, dobar čovjek. Predobar za ovo vrijeme.”, rekao je milicioner.
U tom trenutku za Ivu Andrića stiže vijest o slomu hrvatske čežnje za slobodom. Tad započinje neko drugo vrijeme, koje će povjesničari bilježiti na neki svoj način. Ali njega se to više neće ticati. Započinje doba njegova umiranja. Sljedeće tri godine često će putovati u Bosnu, u Višegrad, u Sarajevo. U Sarajevu će, od Svjetlosti, započeti s izdavanjem njegovih odabranih djela. Bosanska politička vrhuška će upriličiti proslavu njegova osamdesetog rođendana. Tim povodom u Sarajevu i u Travniku održat će se književni skupovi. On će sjediti u publici i slušati što govore o njemu profesori književnosti, osmoškolski nastavnici i nastavnice srpskohrvatskog jezika iz Gračanice, Stoca i Bratunca, pažljivo će pratiti izlaganja osmanista, orijentalista i bosnista iz zemlje i inozemstva, i svo vrijeme će mu teći suze. Po povratku će požuriti oftalmologu. Vid mu je oslabio. Prijeti mu sljepoća na desno oko, ali te suze? Doktor Isidor Kušec ne zna otkud suze, jer one s njegovom temeljnom očnom bolešću nemaju veze. Iste će, 1972. godine, posljednji put ljetovati na moru: Hvar i jutarnje kave sa sarajevskim glumcem Safetom Pašalićem. On mu pripovjeda o predstavi Hamleta u Hrvatskome državnom kazalištu u Sarajevu, koju je režirao doktor Branko Gavella. Pašalić o tome govori kao da se, evo, sad zbiva. Izgovara imena ustaških dužnosnika, spominje don Božidara Bralu, župnika crkve na Marijin dvoru, a sad i zamjenika Hakije Hadžića na položaju Poglavnikova povjerenika za Tuzlu, Sarajevo i bivšu Drinsku banovinu, koji na duši spremno nosi brojne nedužne duše, uključujući i dušu vladike Petra Zimonjića. O Brali Pašalić govori kao da je, evo, tu, sad će naći, a iz nekog razloga strahuje da bi se Bralo mogao umiješati u Hamleta. Andriću nejasnim biva kakve bi veze Bralo imao s Hamletom i s kazališnom cenzurom u Sarajevu 1942, ali mu godi glumčeva priča, pa ga ne prekida i potpitanjima ne preusmjerava. Napokon, on je, Safet Pašalić, u toj predstavi igrao danskog kraljevića, pa sve i svatko koga on umiješa u svoju priču, u izravnoj je vezi sa samim Hamletom.
Romane koje je odavno započeo i o kojima je 1967. Jonkeu govorio, najavljujući – sasvim netipično za njega – kada bi koji mogao dovršiti, sve rjeđe donosi na radni stol. Bilježnice, rokovnici, pisaćim stojem preštampana gotova poglavlja, fragmenti koji su već objavljeni u novinama i časopisima, sve to stoji na istoj polici već godinama. Lica koje je u tim knjigama ostavio tek povremeno se sjeti, uz grižnju savjesti s kojom pomišljamo na prijatelje kojima se najprije dugo nismo javljali, a onda je nastupilo vrijeme kad im se više nemamo zašto javljati, jer je sve što bismo im mogli reći mrtvo. I preostaje još samo da onaj koji pretekne dođe onom drugom na sahranu. Ali i to: zašto, kome i čemu!
Jednom kad neki maran književni činovnik bude svodio račune Andrićeva života zaključit će da je on prestao pisati one godine kada je Krleža dobio Nobelovu nagradu. Ili one godine kada su hrvatske čežnje za slobodom – koje je Andrić iz dna srca podupirao, ne nalazeći u njima ništa što bi bilo protiv Srba ili Jugoslavije. Oba događaja sigurno su utjecala na njega. Kako? To bi on već rekao da mu se o tome govorilo. Ali nijedan ni drugi nije ga odvratio od pričanja priče. Uostalom, u svim je ranijim prilikama od svake je prejake vanjske iritacije i od svakog prodora vanjskog svijeta u njegov unutarnji svijet, Andrić bježao u priču. I nije mu se ni mučan ni težak činio taj bijeg. Sad se, međutim, zatekao na granicama svoje mašte. Iza tih granica ničega nije bilo. Njegovi su junaci zamrli, ili su se udaljili od njega – onoliko daleko koliko se živi svijet može udaljiti od starca – i on je znao da je među njima gotovo. Sa žalom ih je gledao kako odlaze, gledao ih je kako već nestaju, i bio je u tim trenucima uvjeren da će se oni isti takvi kakvi su se prvi put javili iz njegove glave pojaviti na drugoj strani i u mašti nekoga drugog pisca. Nekoga posve mladog, ili nekoga koji se još nije ni rodio.
Još nešto mu je na um palo: da se njemu zbilo ono što se zbilo Krleži, pa da je on, koliko god to sad nevjerojatno bilo, dobio Nobelovu nagradu, dogodilo bi mu se i to da pod naletom doživljenoga priznanja i slave povjeruje u svoju vječnu mladost i besmrtnost. I vjerojatno bi, nesvjestan svoje nemoći, ne primjećujući da su ga njegovi junaci već napustili, sad dovršavao svoje romane. I oni bi bili slabi. Bili bi samo još jedna bespotrebna potvrda da je starost doba čovjekova sramoćenja i da nema velike sreće u dugu životu. Ovako, tom je posljednjem iskušenju staračke taštine izložen Miroslav Krleža. On je godinu mlađi, a drukčiji je i po karakteru. On je, na kraju krajeva, sve ovo i zaslužio. Pamtio je njegov zagrljaj, ali i to da ga nikad ranije u životu nije zagrlio.
Do pred kraj 1974. Ivo Andrić još bi napisao poneku pjesmu ili je sređivao onu knjigu svog života, koju ćemo upoznati pod naslovom “Znakovi pored puta”. Nikada nijedan svoj zapis, nijednu priču ni pjesmu, pisane na srpskoj ekavici Andrić nije “preveo” na hrvatski. Ali posljednjih dana studenog, tri godine nakon putovanja u Beograd “k Titovom nobelovcu” nalazimo ga za radnim stolom, s nalivperom u ruci, kako prepravlja zapis napisan sredinom tridesetih, koji glasi ovako: “Odavno mi je postalo jasno da ne bi imalo smisla, da ne bi bilo mogućno živeti kad bi život bio onakav kakav na mahove izgleda, kad bi sve stvari u životu bile samo ono što njihovo ime kazuje i ništa više. Ovako, znam da koliko god je prostranstvo života na površini, u širini, toliko ga ima u dubini, tako da su nevidljive i skrivene mogućnosti života bezbroj miliona puta veće od onih koje vidimo na površini.
Jedino tako je mogućno podneti život i misao o smrti.”
Htio bi to donijeti na hrvatskom samo zato da bi ove riječi postdatirao, pa da povjeruju kako ih je upravo sad napisao? Tko da povjeruje? On to više ne siguran. Ali nakon što je došao skoro do kraja, prepjev mu se učinio tako lažnim. Zgužbao je papir i otišao leći.
Sutra su ga posjetili iz Matice hrvatske: jedan je bio advokat, drugi novinar, a treći književnik. Prvi ga nikad nije zastupao, drugi se bavio ekonomijom da Andrića nije mogao intervjuirati, niti o njemu pisati, a treći je pisao knjige koje Andrić nije čitao. Takvoj trojici potpisao je ugovor o Zakladi Ive Andrića, prema kojemu zaklada nasljeđuje svu njegovu imovinu i nakon njegove smrti raspolaže svim autorskim pravima. Nekoliko dana kasnije Ivo Andrić jedne je noći doživio strašan san, nakon čega je odveden u Bolnicu doktor Mladen Stojanović, gdje 13. ožujka 1975. umire.
Bio je to jedan od većih sprovoda u povijesti Mirogoja. Okupila su se, jedno naspram drugog, s dvije strane odra, dvije državno-partijske garniture: hrvatska i bosanska. Bosansku je predvodio predsjednik Predsjedištva Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine Branko Mikulić. S njegove lijeve strane na fotografiji s pogreba je Hasan Grabčanović. A s desne, Todo Kurtović. U skladu s nacionalnim ključem, od svakog naroda po jedan. Iza njihovih leđa izviruju Ljubo Jandrić, direktor Energoinvesta Emerik Blum i starac u franjevačkom habitu. Ostali su u crnim odijelima, s crnim kravatama. Stoje zagledani u one s druge strane odra, gdje su jedno uz drugo Milka Planinc, Jure Bilić i Vladimir Bakarić. A iza Bakarićevih leđa, jedan uz drugoga, Dobrica Ćosić, Jure Kaštelan, Eli Finci, stari beogradski književni kritičar i Andrićev drug, te mladić kojeg nekoliko godina kasnije nitko više ne prepoznaje, pa ostaje nepotpisan na legendi uz fotografiju. Posljednji govor nad pokojnikovim grobom održao je mladi gimnazijski profesor književnosti iz Mrkonjić Grada. Zatim je sarajevska operna prvakinja Ljiljana Molnar Talajić, dok su četvorica grobara lijes s Andrićevim tijelom spuštali u svježe iskopanu jamu, a capela otpjevala “Kad ja pođoh na Bentbašu”. Stipe Šuvar će, mnogo godina kasnije, u jednom intervjuu reći da su uz nju pjevušili svi članovi bosanske delegacije, a s njima i Kaštelan.
Godinama Andrićev je sprovod ostao temom nekih ružnjikavih priča i ogovaranja, koji su smisao nalazili u fami da je mirogojski događaj režiran iz Sarajeva. Znalo se da pokojnik nije ostavio upute o tome kako bi trebao izgledati njegov sprovod. Osim što je usput jednom rekao Ljubi Jandriću da smatra kako svaki čovjek treba biti sahranjen tamo gdje je proveo najveći dio svoga svjesnog života, gdje je ostavio najveće svoje dugove, ali i učinio najveća dobročinstva – naravno, pod uvjetom da je za života činio dobročinstva. “Birajući mjesto gdje će biti pokopan, svaki čovjek izabire i mjesto na kojemu će jednoga dana biti zaboravljen. Možda je važno da se ta dva mjesta u sklad dovedu.” I još je rekao da bi volio, bez obzira na to što je odavno izgubio vjeru, da bude pokopan po vjerskom obredu, koji će voditi netko iz Bosne. “Da se čuje naša riječ!”, našalio se, ali Jandrić je i to uredno zapisao. “Nema ništa gore od naših gluhih ateističkih sprovoda, na kojima se s papira pročita nekoliko uvijek istih riječi o nečijim radnim i revolucionarnim zaslugama, nakon čega se ljudi vrpolje oko groba, kao publika na kazališnoj predstavi koja je upravo prekinuta jer je glavni glumac pao u nesvjest”.
Vjerojatno je to što su Bosanci, eto, znali i što Andrić kaže gdje bi svaki čovjek trebao biti pokopan, i što je poželio da njegov pogreb bude vjerski, bilo dovoljno da im hrvatski drugovi prepuste i sve ostalo. Tim prije što ih je već nekoliko godina – tačnije, od objave Nobelovog komiteta 1971. – mnogo više interesiralo gdje će biti i kako će izgledati Krležin sprovod. A Bosanci su, onako prostodušno, cijelu stvar dovršili u revijalnom tonu. Doveli su svoju opernu pjevačicu, istina vrlo perspektivnu (na jesen će preći u zagrebački HNK, a zatim odigrati nekoliko velikih uloga po najznačajnijim opernim kućama Zapada), da im nasred Mirogoja otpjeva jedan bosanski šlager. Nije li pomalo i nakaradno da se na Mirogoju, o velikom hrvatskom sprovodu, pjeva jedna takva pjesma?, zapitat će se tridesetak godina po Andrićevoj smrti tvorac nacionalnog književnog kanona Dubravko Jelčić, u svome najvažnijem djelu, naslovljenom “Povijest hrvatske književnosti: tisućljeće od Baščanske ploče do postmoderne”
Oni, pak, koji su Andrića poznavali, govorili su da bi on, možda, izabrao kakvu staru bosansku pjesmu za soundtrack svojemu pogrebu, ali da sigurno ne bi birao tu pjesmu turista, ferijalaca i kulturnoumjetničkih društava iz svih dijelova Jugoslavije. No, ako uopće nije rekao koju bi pjesmu želi za kraj, zar ne bi bilo ljepše i prikladnije, makar zbog onih koji nakon pokojnika ostaju ovdje, da mu se kao Hrvatu otpjeva kakva hrvatska pjesma? Pa zar je najveći hrvatski pisac dvadesetog stoljeća, pitali su se oni, bio protiv hrvatskih pjesama? Nije!, odmah su na svoje pitanje i odgovarali.
“Umro je možda i najtiši među nama. Umro je naš mali brat. Rodnoj je Bosni posvetio gotovo svaki svoj redak. Svojom je nenadmašnom pričalačkom vještinom zašao u svaku bosansku kasabu i mahalu. A koliko god njegove pripovjetke i romani bili temom svojom i duhom duboko lokalni, uspjeli su doprijeti do publike širom svijeta, koja ih je razumjela kao što ih razumijemo i mi koji pišemo i govorimo jezikom njegovim, Andrićevim. Pa zar jedan pripovjedač može više očekivati od toga da svoj zavičaj tako proslavi u svijetu? Njemu je to uspjelo više nego ikome.” Napisao je za zagrebački Vjesnik Miroslav Krleža. Ta 462 slovna znaka i 93 Krležine riječi, Vjesnikovi su urednici prelomili preko cijele stranice, stavivši kao ispod onih najvećih slova na svijetlećoj ploči kod oftalmologa, faksimil Krležina autografa.