Iz rukopisa “Moje stvari”
Nakon što se, danima po obračunu u Karađorđevu, stvorilo neko mutno saznanje o onom što se dogodilo, Zagrebom se počela širiti neobična fama. Krleža će, šaputalo se, svoj govor u Stockholmu posvetiti smijenjenome hrvatskom rukovodstvu. Učinit će to onako kako samo Krleža može i zna. Pod njegovim riječima raspuknut će se okovi, popustiti zatvorske brave, razlomit će se bedemi… Famu o predstojećem Krležinom “obračunu s njima” prenosili su ljudi iz Matice hrvatske, pjesnici iz unutrašnjosti, starci s praznim torbacima pod pazusima i malko zapišanim rasporcima u kojima im uvijek fali poneko puce, koji dođođe iz svojih varošica i kasaba da u Zagrebu dočekuju slobodu i obilaze mitinge, a sad više ne znaju kamo bi sa sobom. Krležin govor su, sve uz odabrane citate, prenosili krupni sredovječni muškarci tankih glasova, koji su u bijelim, savršeno ispeglanim ogrtačima ispraćali građanstvo po dućanima na Ilici, rasmahivali plastičnim lopaticama za bombone i djecu koja još ništa ne razumiju darivali rum-pločicama. A tamo kod Britanskog trga, u dvorištu, bio je jedan poplunar, Bosanac iz Kotor Varoši, koji je govor što će ga Krleža izgovoriti 13. decembra otpočetka do kraja napamet znao. Ljudi ga dolazili slušati, a on bi, od jutra do večeri, kao živi govorni stroj, ponavljao buduće Krležine riječi i velikom zakrivljenom iglom prošivao poplune od sjajne, svilenkaste tkanine. Prvih dana bilo je, možda, još onih koji su sumnjali i cinika. Bilo je onih koji su živjeli u stvarnosti i znali su da se govorenjem ne može protiv tenkova, pa makar to govorenje bilo i nobelovsko. Bilo ih je, također, koji su još uvijek znali što se s Krležom zapravo zbivalo u proteklih trideset i kusur godina. Ili barem od onih dana, toliko puta već opisanih i olajanih po protivkrležinskim zagrebačkim književnim novinama i časopisima, kada je nakon noćnog sijela s Kominterninim killerom Pavlom Bastajićem prebjegao u Beograd. Tamo je živio već skoro pola života, pa iako se nije odricao svoga hrvatskog podrijetla, Beograd je njegov sudbinski grad, a Srbija mu je u svakodnevici njegovoj bliža od Hrvatske… Konačno, zašto bi Krleža danas, 1971. godine, učinio takvo nešto za Hrvatsku, čak i ako bi imao tu moć? Ali kako je 13. decembar bio daleko, a u ljudima je rastao očaj, započela su ranojutarnja uhićenja, od straha su se mrznule sjene po noćnim fasadama grada, bilo je sve manje onih koji su sumnjali u famu. Krleža će 13. prosinca 1971. spasiti svoju Hrvatsku, pa će se onda pobjedonosno vratiti u svoj Zagreb. Mahat će s prozora vlaka koji će uplovljavati na zagrebački Glavni kolodvor, gdje će ga dočekivati cijela Hrvatska. Slobodna Hrvatska.
Krležin govor nosio je naslov “Pisac pred strašnim licem ništavila”. Tema mu je bila književnost u doba radijskih valova i televizijske slike. U zaključku govora pisac konstatira da su pokretne slike i brbljave radijske riječi po svemu moćnije od književnosti. Osim po jednom: samo pisac može gledati svijet očima drugog čovjeka. I samo pisac može imati uvid u kraj: “u posljednji svjesni trenutak vlastitoga života, u posljednji trenutak civilizacije koja nestaje u eksplozijama koje će uslijediti iza one prve, slučajno detonirane nuklearne bombe”. Hrvatsku nije spomenuo. Istina, nije spomenuo ni Jugoslaviju, Tita, socijalizam. Općenito, Miroslav Krleža u govoru zahvale, povodom Nobelove nagrade za književnost, nije spomenuo nikoga od nas. Govorio je o sebi, o književnosti i o svijetu.
Prve mjesece, možda i cijelu godinu ili dvije po nagrađivanju Miroslav Krleža proveo je uživajući. Bela i on putovali su kao nikad prije. Obišli su Europu, išli u Rigu, Lenjingrad i Moskvu, gdje je pred deset tisuća ljudi punih šest sati čitao “Izlet u Rusiju”, a da se nitko nije ni pomakao, niti je njemu i u jednom trenutku zadrhtao glas. Samo je triput, za tih šest sati, popio malo vode. Onda su išli u Buenos Aires, “taj čudesni grad, koji nam je pod stare dane i pod smrt mijenjao našu unutarnju geografiju”, gdje je upoznao slijepog ravnatelja Nacionalne knjižnice, markatnog gospodina eterične, gotovo iščezavajuće figure, s licem iz nekoga dalekog prošlog stoljeća. Kada mu se predstavio, Krleža je na francuskom rekao: “O, ja već dugo uza se imam nešto vaše!” I onda je izgovorio naizust na španjolskom: “Godine 1517. fra Bartolome de las Casas gorko se sažalio nad Indijancima koji su skapavali u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata i predložio caru Karlu V. da uveze crnce koji će skapavati u mukotrpnom paklu antilskih rudnika zlata. Posljedice te zanimljive filantropske varijacije bile su nebrojene: Handyjevi blues, uspjeh što ga je u Parizu postigao veleučeni urugvajski slikar Pedro Figari, razbarušena proza još jednog Urugvajca – Vincenta Rossija, mitološka veličina Abrahama Linkolna, pet stotina tisuća mrtvih u ratu Sjevera i Juga, tri milijarde trista milijuna utrošenih na vojne mirovine, kip legendarnog Falucha, uvođenje glagola linčovati u trinaesto izdanje rječnika Španjolske Akademije, silovit film Aleluja, odvažni Solerov juriš prsa u prsa na čelu njegovih Pardos i Morenos kod Cerrita, ljupkost gospođice te i te, crnac kojega je ubio Martin Fierro, mlitava rumba El Manisero, uhićeni i zatočeni napoleonizam Toussainta Louverturea, križ i zmija s Haitija, krv koza zaklanih mačetom papaloija, tanko porijeklom iz Havane, candombe.”
Slijepi knjižničar stajao je kao ukopan, glave izdignute malo uvis, kao da su, nakon što je oslijepio, ljudi oko njega uzrasta od oko tri metra. “Žao mi je”, rekao je Jorge Louis Borges, što se nismo ranije sreli, jer bismo sigurno imali mnogo toga reći jedan drugome. “Da, kasno je”, uzvraćao je Krleža, i uzalud je po zraku na rukovanje lovio knjižničarevu desnicu. Upravo kao da je i sam obnevidio.
Lutajući tako svijetom kao muhe bez glave, Bela i Krleža obišli su najskuplje hotele Pariza, Londona, Madrida i Monte Carla. On je govorio pred publikom u kojoj su bivale najmudrije glave današnjega svijeta. Govorio je o srpskim srednjevjekovnim manastirima na Kosovu, o zlatu Zadra i o bosanskim bogumilima. Govorio je o isusovačkom redovniku Križaniću, koji je usred sedamnaestoga stoljeća hrlio u Rusiju da s carem lično pregovara o jedinstvu svega slavenskog, i koji kao vojnik poljskoga kralja Ivana Sobjeskog u šezdeset i petoj gine braneći Beč pred Osmanlijama. Govorio je Krleža o onom o čemu je cijeloga svog života govorio najprije Hrvatima, a potom Srbima i svih drugim Jugoslavenima, ali sad su njegove riječi imale odjeka, kao da bivaju izgovarane u katedralama, i sve što bi rekao zadobivalo bi svoju neočekivanu poantu, sve što bi rekao čudom bi bivalo velika priča, koja se svakoga ticala. Dok su ga slušali, svi ti ljudi, Krležina iznenada stečena publika, njegove su riječi primali istim onim unutarnjim čulom kao i priče Borgesove. To što se jedan kleo da je svaka njegova riječ istinita i svaki njegov junak da je na svijetu živio, a drugi je sve izmislio, to što je jedan sve iz glave govorio, onako kako je to i običaj na Balkanu, dok je drugi bio sasvim u tekstu, to što je Krleža živim očima gledao svijet koji ga se sve manje ticao, a Borges je bio slijep, njihovu se oduševljenu publiku nije ticalo.
Djelovao je neumorno dok su tako tumarali svijetom, uživajući napokon u životu i tumačeći na više jezika strancima ono što domaćima nikada nije uspio protumačiti, samo bi ga ponekad pred spavanje hvatao osjećaj uzaludnosti i strah pred onim što će neumitno uslijediti. Tako su se godinu za godinom nizali novi dobitnici Nobelove nagrade: pobožni njemački romanopisac Heinrich Böll, Patrick White – prvi australski nobelovac, pa jedan za drugim Eyvind Johnsson i Harry Martinsson, dvojica Šveđana, a onda u godini Andrićeve smrti, pjesnik “Sipinih kostiju” Eugenio Montale. Kada 1976. Nobelovom nagradom bude čašćen i Saul Bellow, genijalni pisac američkoga židovstva, podrijetlom odnekud od Sankt Peterburga, Krleža i Bela već će se umoriti od njegova književnog turizma. I dalje ga na sve strane zovu, ali sve se teže pokreće i sve je zlovoljniji. Rijetko izlazi iz vile na Vračaru, premda ga drugovi pokušavaju izvesti do Hotela Majestic, gdje se subotom sastaju i “ogovaraju Tita i Udbu”. Ponekad ga šofer Joca doveze u njegovom mercedesu – najnoviji model 300SEL 4.5 kupio je 1972. novcem od Nobelove nagrade, a Jocu mu je na ispomoć dodijelila Srpska akademija nauka i umetnosti, čiji je, na kraju, i jedini posao na naokolo Krležu vozi u njegovom mercedesu. (Uzgred, neka i to bude u romanu “Dvojica” zabilježeno: od tri klasika jugoslavenskog dvadesetog stoljeća, uz Andrića tu je i Miloš Crnjanski, nijedan nije imao djece, dvojica su u mladosti bili vrhunski sportaši, jedan je položio za pilota zrakoplova, dvojica su imala vozačku dozvolu, sva trojica su vozili bicikl i plivali…)
U Zagreb, nakon svinjarije koju mu je intervjuom za Vjesnik priredio Bakarić, Krleža više neće otići. Ali ga, osim Igora Mandića i Josipa Vanište, te Gorana Babića, ljutitog i u vlastitoj sredini vrlo omrznutog mladog krležijanca, sve češće obilazi i Edo Murtić, koji je u međuvremenu izrastao u jednog od najprominentnijih hrvatskih i jugoslavenskih apstraktnih slikara. S njime Krleža voli provoditi vrijeme, pa se i posvaditi. Premda je tridesetak godina od Krleže mlađi, Murtić mu je u jednom trenutku počeo govoriti ti, i to usred žive svađa oko suvremene umjetnosti i glazbe Igora Stravinskog: “Što vi, Krleža, o tome danas uopće možete znati kad za vas Zagrebački glazbeni bienale niti ne postoji! Pa ti si, bogamu, publika bečkog Musikvereina!” Murtić je zajapureno vikao, na što je Krleža, koji nikome drugom, vjerojatno, ne bi tolerirao takav ispad, prasnuo u smijeh.
Edo Murtić htio ga je tada portretirati, ali to je svaki put odgađano. Uvijek bi Krleži preći bio razgovor, a Murtić je bio odveć pri životu da bi na vrijeme shvatio da za odgode možda i nema vremena. Nedostajalo mu je one Vaništine brzine i lakoće, da nabrzinu skicira pisca.
Početkom lipnja 1980, mjesec nakon Titove smrti, Murtić se opet u svom jaguaru dovozi iz Zagreba. Neobičnim poslom dolazi: nagovarat će Krležu i Belu da puste u kuću jednoga mladog i gotovo anonimnog beogradskog redatelja, koji nije ništa dosad snimio, osim nekakve vrlo kratke televizijske filmove u kojima moderne muzičke skupine – “Drekavci!”, pojašnjava Krleža – izvode svoju bučnu glazbu, ili slikari slikaju, i čuje se samo njihovo disanje, zvukovi četke po platnu, škripanje parketa.
“Dobro, Edo, a što će taj dečko meni učiniti?”
“Neće ništa”, odgovara slikar, “ako ga pustiš, on će doći u petak, i biti s vama do ponedjeljka. Vas dvoje nećete ni primijećivati njega i njegovu dvojicu suradnika, kamermana i majstora tona, nego ćete raditi ono što i inače radite. Od toga će nastati film ‘Vikend Miroslava Krleže’”
“To ne dolazi u obzir!”, u panici je uzviknuo Krleža.
“Znao sam da ćeš to reći. Mladom sam umjetniku najavio da će tako biti. Ali sam, da bi mi savjest bila mirna, sjeo u auto i došao u Beograd da te oči u oči pitam.”
“Mladi umjetnik! A odakle ti, molit ću, uopće znaš da je taj tvoj indiskretni balavac umjetnik?”
“Razgovarao sam s njim. Gledao sam njegove radove. On je umjetnik.”
“A što sam ja? Stara vašarska mečka?”
“Ne, ti si umjetnik. I možda bi samo trebao porazgovarati jednim mladim umjetnikom.”
I tako Krleža pristaje da razgovara s mladim redateljem i da mu objasni zašto Bela i on nikako ne mogu dopustiti da ih on snimi u njihovih cjelodnevnim aktivnostima. Murtić zadovoljan odlazi, ima još posla u Beogradu, ali mu je ovo bilo glavno. Mladić stiže već sljedećeg jutra. U trapericama je i u crnom plišanom sakou, koji kao da je izvađen iz kazališnog depoa. Podsjeća Krležu na mladog Ljubu Babića. Odmah mu kaže da ne može pristati na njegov prijedlog, previše bi ga inkomodiralo, i Belu i njega. Osim toga, starost je ružna, ponižavajuća. Starost je nešto što čovjek ne želi pokazivati na filmu. Uostalom, nisam ja ekshibicionist! Da sam to bio, kaže, postao bih glumac, a ne pisac! Mladić ljubazno prihvaća njegove razloge, ali ga samo jedno moli: neka mu dopusti da ispriča svoju ideju! Već i to će njemu biti kao da je snimio film. I još kad bi i gospođa Bela mogla poslušati, kaže. Krleža je iznenađen što mladić kaže – gospođa. Danas svi govore – drugarica. Ali njemu je, Krleži, u posljednje vrijeme baš milo opet čuti to gospođa. Kolika je samo krv potekla, od 1871. do danas, samo zbog te jedne ljubazne riječi. Ljudi bi jedni drugima trebali biti drugovi, pomišlja Krleža, sve dok ne ostanu stari, sami i umorni. Tada bi opet trebali biti gospoda.
Mladić sjeda na stolici nasred sobe. Krleža je u svojoj fotelji, Bela na dvosjedu, s rukama na krilu, ljubazno se smiješi. Mladić iznosi pred njih svoj film. Pripovjeda i pokazuje rukama po zraku. Najprije govori o tome kako je zamislio snimanje: razlaže svaku scenu, rastavlja je na kadrove, pa je nanovo sastavlja. Priznaje da je na prevaru u katastru kopirao nacrte Krležine vile, da bi što preciznije načinio knjigu snimanja. Krleža se na to mrgodi, Bela se osmjehuje. Potom mladić, riječ po riječ, prelazi na ono što kani snimiti. Opisuje njihov život u petak, subotu i nedjelju, onako kako ga on zanimišlja. Taj život nije ni nalik onom što njih dvoje žive, ali Krleža uživa dok ga sluša. Ono što režiser zamišlja kao Belinu i njegovu svakodnevicu utješno djeluje prema onom što ta svakodnevica stvarno jest. Dok sluša tog mladića kako opisuje njihov život, jutarnje ustajanje – kostobolju? ispijanje šake lijekova? sabiranje misli i prvu kavu? ili čaj, možda? – Krleža se sve više opušta, preplavljuje ga neko čudnovato blaženstvo, učini mu se da bi to moglo potrajati, da bi mladić nakon filma o Belinom i njegovom vikendu mogao nastaviti s pričom o čitavom tjednu, o mjesecu i godini, a onda i o svim preostalim danima njihovih života. I sve djeluje nekako utješno. Čak i neugodni detalji – a njih mora biti u životu, pa tako i na filmu o životu! – Krleži djeluju utješno. Mladić se snebiva dok ih spominje, ali ga on ohrabruje: Neka, neka, samo mi nastavite! Govori mu i toj priči doista odjednom više nema kraja. Sve dok u jednom trenutku mladi režiser ne kaže: I tu bi onda potekla odjavna špica… I tu bi onda u zamrznutom kadru, preko leđa gospodina Krleže, pisalo kraj.
Oboje su ga ispratili sve do ulice. Dodirivali mu ruke i ramena, kao što to roditelji čine kada im jednom u dvije-tri godine dođu u posjet sinovi ili kćeri koji žive vani. Baš lijepo da ste nas posjetili, rekla je Bela. Kada bih mogao ponoviti život, ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker, rekao je Krleža. Ponosan zbog izgovorene riječi. Mladi redatelj, Boris Miljković, pomislio je, pa je o tome mnogo godina kasnije govorio, da je šteta što 1980. nisu postojale nadzorne kamere kao danas. I da kamera snimi Miroslava Krležu koji kaže: “Kada bih mogao ponoviti život,ne bih bio ovo što sam bio, nego bih se zajedno s vama ukrcao na brod u Trstu, pa bismo putovali u Ameriku. Bio bih mouviemaker!”
Nakon ovog događaja slijedi još samo sezona dugog umiranja. Najprije će otići Bela. Dok ona bude ležala na Vojnomedicinskoj akademiji, Krleža će joj iz vile na Vračaru slati ljubavne poruke. Zatim slijedi i njegov kraj. Bit će živ kada u Zagrebu, iz tamošnje književne krčme, obodrene smrću Josipa Broza Tita, velikoga Krležinog zaštitnika, potekne posljednja afera u njegovom životu. Kampanju protiv Krleže pokrenuo je rashodovani književni kritičar i autor književno-popularnih publikacija, kakve je nakon 1971. financirala Partija, hineći vlastitu brigu za hrvatsku tradiciju i kulturu. Njemu i njegovim sudruzima jedinima se u romanu “Dvojica” neće spomenuti imena. Nađe se u ovoj knjizi ubojica i zločinaca svih vrsta, hulja, ukoljica, razbojnika i ništarija, književnih i izvanknjiževnih, ali autor romana samo pripadnike ove skupinice i njihova predvodnika smatra nedostojnim imenovanja. Oni su zatvorske stjenice, koje kad zgazi drvena robijaška peta, zaudaraju.
Dakle, predvodnik njihov, nazvat ćemo ga u skladu s latinističkom tradicijom unutar starije hrvatske književnosti Cimex Lectularius, u nekakvom je časopisu za književnost objavio tekst čiji se žanr kreće između klasične staljinističke policijske dostave i himbene paskvile pisane bez literarnog dara, ali s krajnjom zlom namjerom. Tekst- ubojica, naslova “Četnički sentimenti Miroslava Krleže”. Lectularius, koji se predstavlja i kao leksikograf, i kao generacijski kritičar, i kao dugogodišnji predsjednik Andrićeve zaklade, skandalizira se, naime, nad knjigom “Poezija”, tom iz Izabranih dela Miroslava Krleže, u izdanju Udruženih izdavača Srbije, tačnije nad pjesmom u toj knjizi, naslovljenoj “Rastenje grada”, prvi put objavljenoj još 1931. u Beogradu, kod Izdavačke knjižarnice Gece Kona, a posvećenoj Dragiši Vasiću. Ugledni zagrebački književno-politički velikaš Cimex Lectularius Krleži zamjera što je još u to vrijeme posvetio pjesmu beogradskom advokatu, “jer će postati ideolog ravnogorskog pokreta Draže Mihailovića” pa je “svaki razumom obdareni humanist, a da i ne govorimo o antifašistu i marksistu – kakvim se K. predstavljao” već te 1931. vrlo jasno mogao nazrijeti u što se to “krvavi Dragiša” razvija. “Svaki, osim Miroslava Krleže!”, uzvikuje Lectularius s visina sljemenskih. A to što posvetu sa svoje “uostalom vrlo slabašne pjesmice, nedorasle prosjecima hrvatske lirike našega doba” nije skinuo ni nakon što je Dragiša postao krvav, govori i o karakteru, i o ideologiji Miroslava Krleže, “kojemu smo radi njegove bliskosti s najvećim sinom naših naroda i narodnosti olako zaboravili mjesece, ako ne i godine, provedene s krvavim Dragišom u krvavom ravnogorskom štabu Draže Mihailovića.”
“Ali jedno neka bude jasno: nije Krleža veliki četnik, Krleža je sasvim mali četnik, koji se samo dodvorava beogradskoj čaršiji, posvećujući svoje pjesme četničkim ideolozima. I to ga je dodvoravanje, izgovorimo napokon i to, dovelo do Nobelove nagrade za književnost. Jer zar bi pokraj te srbijanske halabuke, sve uz dragačevske trubače i talambase, koja je iznijela Krležinu kandidaturu, mogao proći jedan tihi i diskretni hrvatski i svjetski genij, kakav je Ivo Andrić? Usudimo se, napokon, makar i nad jednom Krležinom posvetom, zapitati tko bi ovdje bio nobelovac, da je kojim slučajem bivši diplomat Kraljevine Jugoslavije Andrić išao linijom manjeg otpora, pa da je 1941. dočekao u Beogradu, a da je Miroslav Krleža umjesto za svojim četničkim sentimentima pošao za svojim partijskim drugovima, u partizane?”
Cimexu Lectulariusu priključio se neki jednako beznačajan hrvatski ološ, kako s građanske i crkvenjačke desnice, tako i s tobožnje ljudskopravaške i liberalne, s Partijom sukobljene ljevice, pa se odvila jedna zagrebačka hajčica, koja je, međutim, prošla mimo Krleže, prosto zato što je Krleža u tim trenucima imao važnijih poslova. Bavio se, naime, vlastitim umiranjem. Ali na simboličnoj je razini s ovim okončano Krležino prisustvo u hrvatskoj književnosti. Naprosto, ne mogu istoj kulturi pripadati Cimex Lectularius i Miroslav Krleža. Krležin povratak zahtijevao bi čišćenje Cimexa i inih kimaka iz srca žive hrvatske kulture. Čišćenje razotkrivanjem i sramoćenjem, kao jedinim stvarno efikasnim oblikom dezinsekcije književnoga polja.
Pjesma Miroslava Krleže “Rastenje grada”, posvećena Dragiši Vasiću, glasi ovako: “Stijene grada rastu kao plohe leca, pravilne i svijetle, bijele, okomite./ U lecima kocke: jeftine kajite,/ u kockama ljudi, slike, žalost, djeca./// Gdje nije bilo ničeg, sada čovjek jeca/ i skakuće oganj oblizujući lonce./ Šume cijevi, grmi metal bronce,/ u sjeni tornja sjena kamenoga sveca./// I grad raste./// Rastu sobe, stube, barokni balkoni/ i ulice u blatu, u šumi, po vodi./ Izlozi svijetle sa stvarima po modi,/ sirene cvile,/ grad punom parom brodi./// A kamo putuje, to putnicima nije/ pitanje. Na palubi lađe/ putuju ko roba: stvari od krhke građe./ Nad lađom tmina kulja i čađav mrak se vije.”
Roman “Dvojica” završava dugom scenom koja sugerira kretanje televizijske kamere, koja se uzdiže nad Balkansku ulicu u Beogradu, kroz ranojutarnji zimski smog, krkljanje kamiona sa ćumurom i tiho žensko grcanje trolejbusa, šuman zvuk automobilskih guma koje prelaze po smrznutim granitnim kockama… Zatim se pod nama prikazuju krovovi grada, tornjevi, kupole, sivi bodeži nebodera, pod kojima ljudi su sitni, nevidljivi. Ova će scena potrajati desetak sljedećih stranica, da bi zatim svršila u lirskoj apstrakciji, tamo gdje dan-danas prebivaju duše dvojice velikih pisaca.