Iz rukopisa “Moje stvari”
Godina 1943. Krležu je zatekla u Vrnjačkoj banji. Tu je s Markom Ristićem, u Sanatoriju Živadinović, kod Ristićeva punca. Odmah nakon onoga strašnog susreta s Josipom Brozom, u krčmi u Bajićima, na koljenima je molio Vasića da ga oslobodi. Krleža, nemojte se ponižavati!, navodno se nakon tolikih godina gramatičke intime Vasić vratio drugom licu množine, vi ovdje nipošto niste zarobljeni. Ja zapravo ne znam koga ste se sad uplašili!, govorio je u očaju ili s prezirom, to Krleža više nikako nije mogao znati. Ali želju mu je ispunio, i to samo tri dana kasnije. Toliko mu je, valjda, trebalo da uspostavi kontakt s Ristićem, i da mu potom ishodi njemačku propusnicu s kojom će Krleža ići do Smedereva, gdje ga Ristić i dočekuje. Ali tim persiranjem, koje u verziji iz treće ruke i u imaginaciji pisca romana “Dvojica” glasi – Krleža, nemojte se ponižavati! – kojim je naslovljeno i jedno veliko poglavlje u tom romanu, raskinuto je kumstvo advokata i ideologa Draže Mihailovića Dragiše Vasića, i pisca Miroslava Krleže.
Na željezničkoj stanici u Smederevu Ristić dočekuje Krležu kao da je vrijeme blaženog mira onakvog kakvog zapravo nikad u nas nije ni bilo. Uspravan i svečan stao je nasred perona, kao da svud oko njega nije skupljen i raspušten sav gad zemljice Srbije okupatorski i izdajnički, uniformiran, uciviljen ili gologuz, i kao da taj nesoj ne može ništa, ni njemu, ni njegovu zagrebačkom gostu, koji, eto, po nekoj općoj i privatnoj nevolji ne stiže s Kaptolskoga kolodvora, nego ravno iz štaba zloglasnih gibaničara odbjegloga kralja Petra.
Krležu su, naravno, dočekali agenti u civilu, koji ga legitimiraju odmah pri silasku s vlaka, ali Marko je već tu, pokraj njih, to je moj gost govori zapovjednim tonom, na što se oni na čas zbune, jer mora da je važan čovjek koji im se tako obraća i njihova je greška što ga nisu prepoznali.
Cijelu 1942. godinu Krleža provodi na Dedinju, u jednoj pomalo skrajnutoj vili s vrtom. Na kraju slijepe ulice, iza teških metalnih kapija uz koje nema električnog zvonca ni imena, niti se preko povisokog betonskog zida može vidjeti što je s druge strane, odmarao se tu zaštićen od svijeta i prikupljao snagu za ono što mu predstoji. S Belom, koja se, ubrzo po Krležinom nestanku, prihvativši da nastavi glumiti i u novostvorenim prilikama uselila u garsonijeru na Neimaru, komunicirao je preko ceduljica, koje je prenosila izvijesna Cuca, sluškinja po kućama visokih njemačkih oficira, koja se u slobodno vrijeme bavila švercom i nekim drugim nedopuštenim poslovima. Premda je otpočetka rečeno da će korespondenti ceduljice spaljivati čim ih pročitaju, niti je Bela spalila Krležine poruke, niti je Krleža uništio Beline poruke. Bilo je to glupo, djetinjasto i neodgovorno. Da su za rata ti ljubavni papirići dospjeli u pogrešne ruke, oboje bi izgubili glavu, vjerojatno bi stradao još netko, samo bi se Cuca izvukla. Ona bi se uvijek i u svakoj prilici izvukla. Ali što bolje svjedoči o ljubavi i vezanosti dvoje ljudi, kao to da nisu imali snage jedno drugome spaljivati ljubavna pisma? Istina, Krleža se, godinama poslije rata ovoga svega pomalo i sramio, kao što si je silno zamjerao strah. “Oprostit ćete mi što ovako govorim”, ispovijedao se sedamdesetih Bori Krivokapiću, “ali ja sam vam nakon tog razgovora s Pavlom Bastajićem, koji mi je onako bez najave banuo na vrata u Radišinoj i tako ostao do sljedećeg jutra, da mi pripovijeda što je to radio u Moskvi i što je to, zapravo, i kako izgleda politike Kominterne i druga Staljina, gdje se većina stvarnih ili umišljenih idejnih nesporazuma rješava metkom u potiljak, ja sam vam se, kažem, nakon te noći ponio kao kakva milostivica nakon što dobije prvu mjesečnicu. Sklonio sam se na sigurno u Beograd, računajući da će me ruka Partije ovdje teže pronaći. Spas sam tražio u rakiji i ćevapčićima, na Čukur-česmi i Tošinom bunaru! O kako je to samo naivno bilo. Sve je nakon toka krenulo po savršenom kalendarskom redu, mjesečnica za mjesečnicom. Najprije taj susret s mojim ukletim kumom Dragišom, koji će moj siroti život spašavati tako što će me odvesti ravno na velikosrpsku Meku, kod čiča Draže, gdje ću postati hadži Krleža i zapečatiti za cijeli život svoju hrvatsku sudbinu! A kako je do svega toga došlo? Ja vam, Krivokapiću, nisam glup čovjek. Prethodno nisam bio ni prevelika kukavica. Ali mi se dogodilo da nasjednem na tu priču da je život čovjekov najveća vrijednost i da postoje vremena kad svijet izgubi razum i kada je doista jedino važno preživjeti. Uskoro sam s užasom shvatio da život nije najveća vrijednost. Naročito moj život. Ali tada je bilo kasno, jer sam, u povjerenju ću vam to reći, već bio izgubio čast. I to vam je sva priča o milostivici i prvoj mjesečnici.”
Osim što je pisao ceduljice za Belu i iščekivao njezine odgovore, Krleža je 1942. provodio pišući dnevnike, slušajući radio: Ristić mu je ostavio neki vrlo moćan Siemensov aparat, a Ristićev je hauzmajstor na krov uspio montirati skrivenu antenu, tako da je u za vedrih noći u slušalicama mogao imati cijelu Europu, a ponekad bi na kratkim valovima znao uloviti i neke američke postaje. Jednom je, u srpnju, tačnije 17. jula 1942, kako stoji u dataciji, nekoliko minuta vrlo jasno čuo vijesti i glazbu postaje iz Buenos Airesa. Tada piše svoju vjerojatno najromantičniju, pomalo i antikrležinsku pjesmu uopće, naslova “Radio del Estado”, čiji su naslov u vrijeme revolucionarne 1968. pariški studenti ispisivalo po gradskim zidovima. Usto, čita knjige iz kućne biblioteke, koja je pripadala arheologu, rođenjem Nijemcu, koji je radio kao gimnazijski profesor, da bi u jesen 1940. otputovao u Peru da se sljedećih godinu dana bavi Inkama. Uglavnom se radi o stručnoj literaturi, etnološkim i antropološkim knjigama, arheološkim i zemljopisnim atlasima, te nevjerojatno raskošnoj zbirci avanturističkih romana. Ozbiljne beletristike i moderne književnosti općenito u toj biblioteci nije bilo, ali nije mu začudo nedostajala. Takva je to za njega godina bila, a takav je, nakon svega proživljenog, Krleža 1942. i bio u duši. Plovio je niz radio valove, čitao “Robinsona Crusoea”, “Guliverova putovanja” i na desetine imitacija tih dvaju klasika na francuskom, njemačkom, ruskom i madžarskom jeziku. U arheologovoj biblioteci najviše je bilo knjiga na španjolskom, ali s tim jezikom Krleža je muku mučio, pokušavao je čitati uz pomoć latinskih i francuskih znanja, i na kraju je, s teškom mukom, uspio do kraja savladati samo meko uvezanu knjižicu jednoga nepoznatog pisca o kojemu tako zatvoren, izvan svijeta kod kojeg bi se mogao raspitati, daleko od knjižnica u kojima bi mogao konzultirati leksikone i enciklopedije, bez stranih novina pri ruci, daleko od profesora romanistike koji bi mogli znati, kao i svih onih zagrebačkih danguba i sveznalica, koji bi također mogli znati. Naslov tog slabo uvezanog knjižuljka, koji se rasipao onako kako bi on koju stranicu pročitao, bio je “Historia universal de la infamia”. Naslovnica od tek malo debljeg papira, bijela, uokvirena tankom modrom crtom. U istoj je boji naslov, ispisan nekim inervantnim modernističkim fontom, izuzev riječice i člana “de la”, koji su, kao i ime i prezime autora, te naziv edicije, crnom ispisani. Na sredini naslovnice je znak unutar pravokutnog štita: tri mača. Edicija se zvučno zove: “Colección Megafono”. Pisac čija anonimnost Krležu silno nervira: Jorge Luis Borges. Knjigu je čitao krajem kolovoza 1943. u vrijeme bitke kod Kurska, u kojoj su se njemački oklopi sudarili s oklopima Crvene armije, dok se vojska generala Eisenhowera iskrcavala na Siciliju. Ali nakratko je Krleža izgubio svoj interes za odsudne bitke rata koji će odlučiti i njegovu osobnu sudbinu, pretjerano obuzet pričama iz knjige “Historia universal de la infamia”.
Nekoliko dana prije katoličkog Božića stiže Marko Ristić da ga vodi u Vrnjačku banju. Da se oporavi i okrijepi, premda njemu i nije do te vrste okrepe. Da se vrati među ljude, iako se toga on najviše i plaši. Povratka među ljude i nastavka života od časa u kojem je bio prekinut. A on bi upravo to da izbjegne. Ristić mu govori da je predugo tu bio i da već postaje opasno. Previše je onih koji znaju da je Krleža u kući na Dedinju, Cuca previše pije, nepouzdana je, a ljudi koji mu donose hranu čine to zbog novca, a ne iz ideala… Uglavnom, stalo mu je da ga odvede u Vrnjačku banju, i tu Krleža ne može ništa.
Dana 25. prosinca 1942. kraj je godini Krležine samoće, za koju će poslije reći da je to, bez obzira na razdvojenost od Bele najsretnija godina njegova života. “Nisu mi više trebale ove šake, ruke, ni ramena, ni tijelo čija jedina je svrha već odavno bila da poput električnog magneta u fizikalnom laboratoriju privlači bol, ni glava mi više nije trebala, to beskrajno i tmasto skladište straha i srama. Moje se ukupno postojanje svelo na uho što upija radio valove i na kažiprst i palac kojima s kraja na kraj skale okrećem kolotur aparata, i tako po stotinu puta u jednoj noći proputujem svijetom.” Sada je tome došao kraj. Zatekao se na ulici, koja mu se činila mnogo širom i većom nego što je bila. Svijet se razrastao u tih skoro godinu dana koliko je dugo bio od svijeta zaštićen, ili se on, možda, u međuvremenu smanjio. Srce mu je kao ludo udaralo, ako se sad na ulici sruši infarktom pokošen, bit će to bizaran kraj jedne promaštene egistencije, koja osim niza nesporazuma i nekoliko mucavih knjiga za sobom nije ostavila ništa. Pod desnom je mišicom nosio kancelarijski torbak, kojemu se ručka potrgala, u kojoj je nekoliko stotina stranica preštampanog pelira i rokovnik Borskog rudnika, vlasništvo Đorđa Weiferta, sa sitno ispisanim dnevnikom 1942. godine. Sve ostalo što mu pripada, a to je jedan manji kovčeg s rubljem i intimnim predmetima, stići će za njim. Opasno bi bilo da se na ulici pojaviš s koferom, rekao mu je Ristić. I još ga je pitao kakve to gluposti vuče naokolo u tom koferu, što ga je donio sa sobom s Ravne gore. To je moje rublje, gaće i potkošulje, odgovarao je u očaju. Do gaća možemo doći i bez tog kompromitirajućeg kofera, insistirao je Marko. Ne možemo, ljutito je uzvratio. U tom kompromitirajućem koferu sve je ono što sam danas ja. “Prošupljene četničke gaće Miroslava Krleže”, uzdahnuo je Marko Ristić. Mogao je to biti naslov žestokog i smrtonosnog pamfleta protiv Krleže, ali je Ristić, ta aristokratska i sebeljubiva prznica, za života je objavio pamflete protiv Miloša Crnjanskog i – na naslovnici prve poslijeratne Politike – protiv srpske inteligencije koja se kompromitirala u suradnji s okupatorom pa sada zaslužuje metak u svoje plitko čelo, no pamflet protiv Krleže nikad mu nije na um palo pisati.
U Sanatoriju Živadinović je ugodno. Prostrani, dobro osvijetljeni prostori, probrani art deco komadi, čvrsti divani i sećije, fotelje u kojima se obični ljudi pretvaraju u razvlašćene kraljeve ugašenih kraljevstava, tiha i odmjerena posluga koja govori francuski i njemački. Naravno da govori i srpski, bogme i hrvatski, ali kao da se svi trude te jezike u trenucima užitka na čas zaboraviti. To su jezici rata i nesreće, stradanja, smrti i masovnih pogubljenja, jezici izdaje i podlosti, krvavoga jugoslavenskog blata koje se lijepi za svaku izgovorenu riječ. “To su jezici groba u koji upravo liježe friški strv.”, piše u svom dnevniku Krleža. A francuski, pa čak i njemački, čim njemačke riječi i rečenice bivaju izgovorene u Sanatoriju Živadinović i u konverzaciji s ljubaznom i profinjenom poslugom, jezici su mira, razbora i književnosti. I što je najvažnije, na ovome mjestu, u Vrnjačkoj banji, negdje pri dnu zemljopisne karte Srbije, preko tih jezika čovjek prestaje biti dio žigosanog krda bivola, i opet biva pojedinac.
Prvih dana studenog 1943. u Zagrebu pada rani snijeg. Nagovještaj je to još jedne oštre zime. Cijena drva otišla je u nebo, a ćumur iz Bosne ne stiže, jer partizani od ljeta miniraju pruge, mostove dižu u zrak. Otkako je, izgleda, propao pokušaj “da se u Bosni zmiji čizmom glava zdrobi”, kako se prije stanovitog vremena izrazio ministar doktor Artuković, odmetnici kao da Zagreb kažnjavaju smrzavanjem. “To je ruska gesta!”, hukće i dahće Horvat niz Rokov perivoj, “komunistički uvoz ravno iz Sibira!” Andrić šuti i ne govori ništa, nakon što je rekao da mu je nepodnošljivo hladno, a tek je istekao listopad, toliko mu je hladno da mu iz kostiju izbiju uspomene na Sarajevo. “Nevjerojatno je”, govorio je Horvatu, “koliko je u sitnoj patnji čovjekovoj, u hladnim rukama, prstima i koljenima, ustvari mašte, koliko je u toj sitnoj patnji smrzavanja podsjećanja na okuse, mirise, misli i boje mjesta na kojem mu je bilo u životu zima. Meni je, znate, u Sarajevu mog djetinjstva i mladićstva vazda bilo hladno i vlažno. Taj grad mi je u kostima. A moja jadna mati cijeloga svog mučeničkog života ni oko čega nije se toliko brinula kao oko toga da nekako zagrije taj kućerak na Bistriku. Nije ona toliko brinula hoćemo li sutra imati kruha, jer glad se nekako izdura, glad je patnja s kojom se da pregovarati, prvo u djetinjstvu što naučiš jest da zavaraš glad, i onda tome s nekom radošću pristupaš, ali s hladnoćom, naučio sam to, nema pregovora. Hladnoći se pokoravaš.” Horvata te su riječi potresle, kao da stižu iz nekog svijeta o kojem on ništa ne zna, iz Bosne od koje je ionako zazirao, jer je Bosna bila taj daleki tuđu svijet iz prvoga susjedstva. Vrijeme tursko je kao vrijeme starozavjetno, u doživljaju hiljadama godina daleko od nas. A istovremeno, jedva da je od otomanske Bosne prošlo šezdeset godina, i još su se njegovi baka i djed jasno i blisko sjećali ljudi s turbanima i sa sabljama za pojasima, kakve je Horvat viđao samo na opernim pozornicama, uglavnom kod basova i ponekog baritona.
Nakon povratka iz jedne takve šetnje u svoj ledeni stan, Andrić u poštanskom sandučiću nalazi brzojav. Već ga je to uznemirilo: telegrami se ne mogu tako ostavljati, bez potpisa primatelja. I onda sadržaj: “Poglavnik NDH doktor Ante Pavelić poziva gospodina Ivana Andrića na osobni susret. STOP Mjesto: Banski dvori. STOP. Dan i sat: 29. novembra u osam izjutra. STOP. Služba ZOJ” Gledao je Andrić, kao hipnotiziran, u taj papirić, i ništa mu nije bilo jasno. Pomišlja da se to netko ružno sa njim šali. Ali tko bi se u ova vremena odvažio predstavljati Poglavnikovim imenom? I što je to ZOJ? Na um mu padaju komunistički ilegalci. No, to je glupo! Zašto bi se oni njime, Andrićem, danas bavili?
Telefonirao je u ured Ministra vanjskih poslova, samo taj broj je imao, predstavio se i tražio privatan razgovor s ministrom Budakom. Ugodan muški glas odgovara mu da je ministar na putu, ali ako je gospodinu Andriću potrebna kakva pomoć… Andrić je, ne misleći previše, upitao što znači skračenica ZOJ. Glas mu je odgovorio, ali Andrić istog trenutka zaboravlja kako odgovor glasi, kao što zaboravlja i ime čovjeka s kojim je upravo razgovarao. Pamti samo ovo: “Vas biste provjerili vjerodostojnost brzojava koji vam je sinoć ili jutros stigao? Ne morate se brinuti, doista je to poziv od Poglavnika. Istom će vas i ministar osobno pozdraviti, ne bude li mu dužnost zapreku činila.”
Spustio je slušalicu, osjetio je da se guši, pa je izašao pred poštu, naslonio se na zid i duboko udisao reski snjegoviti zrak. Razdirala su ga dva razumno gledajući suprotstavljena straha. Plašio se da je riječ o nekakvoj stupici ili prikrivenoj komunističkoj prijetnji, pa mu je laknulo kada je shvatio da je to doista Poglavnikov brzojav. A nadao se da se radi o podvali, makar bila i takva, prijeteća, i da su Poglavnik i ustaše na njega već zaboravili, pa se uplašio shvativši da nije tako. Tako su u njemu sada, jedan pokraj drugoga, umjesto jednog prebivala dva straha.
Brzojav je stigao puna tri tjedna prije zakazanog susreta, onako kako se ugovaraju sastanci u poslovnom svijetu i visokoj diplomaciji. Pavelić mu se rugao, ili ga je mučio dobro znajući u kakvoj će nepodnošljivoj nelagodi provoditi sljedeće dane. Pomišljao je i to da će ga na Markovu trgu umjesto Pavelića dočekati njegovi koljači pa ga sprovesti u logor ili ga smaknuti negdje podno Sljemena. Ali to nema smisla, zašto bi ga čekali ispred Banskih dvora, umjesto da po njega dođu tu u Waidmannovu kuću? Ni o čemu drugom više nije mogao misliti. Samo je u snu – ali ni to ne uvijek – bio je slobodan od Poglavnika.
A onda su i ti dani prošli, kao što na koncu svako vrijeme prođe, koliko god sporo poteklo: jutro je nakon tjedana ranog snijega te dugih i teških jutarnjih mrazeva i smrzavanja po pustih sobama, osvanulo puno sunca, kao da je proljeće naišlo. Obrijao se i obukao, zatim je predsoblju dugo stajao ispred fino izrađenog Bidermajer zrcala s pozlaćenim drvenim okvirom. Nije ništa znao o onima koji su prije njega živjeli u ovom stanu – osim što mu je prijatelj, a da ga nije ni upitao, rekao da prethodni stanari nisu bili Židovi, ali da su na vrijeme, prije rata, otišli iz Zagreba – ali bi pred tim zrcalom uvijek osjetio neko smirenje. Ono je dolazilo od tih nepoznatih ljudi, koje po svoj prilici nikada neće susresti, koji su se pred izlazak isto ovako ogledali u njemu. Ogledala pamte, mislio je Andrić, negdje u njima, u toj njihovoj čudesnoj plošnosti i u prividima dubine, zabilježeno je svako lice koje se ikada u njima ogledalo i svako raspoloženje čovjekovo u trenucima ogledanja. Njegovo je lice samo jedno od lica koja se međusobno ne susreću, ali se već sto, stodvadeset godina u tom zrcalu, načinjenom za predsoblja, pred izlazak ogledaju, tako da je negdje u njemu zabilježen i njegov lik, sa svim raspoloženjima s kojima je u ove dvije godine izlazio iz kuće. On je samo jedno lice, jedna figura iz nijeme povijesti zrcala. Ta povijest ne može biti ispripovijedana, jer ogledala ne govore, niti se odražavaju u očima i mislima onih koji su se u njih zagledali, ali ona svejedno postoji, i to je utješno i umirujuće. Kao što je priča općenito utješna po čovjeka, jer njegovu muku olakšava time što će biti ispričana. Ovo će zrcalo znati što se dogodilo, pomišlja Andrić, i izlazi van, na stubište pa na ulicu.
Od kuće u Dugoj ulici 18 pa do Markova trga kratak je put. Mnogo kraće nego od Kalemegdana do Terazija. Premda Zagreb duže poznaje od Beograda, ostalo mu je u navici da ga premjerava beogradskim razdaljinama. Kao što je Beograd mjerio Sarajevom. U snu mu se i na javi miješaju gradovi, jedan preko drugog u njegovoj glavi padaju nacrti gradova, iscrtani na tankom i prozirnom paus papiru, i on istovremeno živi u svakom od njih, tako da mu se događa da u Zagrebu vidi Beograd, u Beogradu Zagreb, posvuda Sarajevo. Ali nikad ni u jednom od tih gradova nije vidio Madrid, Berlin, Lisabon, Trst…
Polako se kreće uz Dugu ulicu, prolazi kroz Kamenita vrata, na um mu pada da se prekriži, ali to neće učiniti, i već je za nekoliko trenutaka na Markovu trgu, ispred Banskih dvora. Tamo ga već čeka suhonjavi mladić u odijelu bukureštanskoga konobara, gospodine Andrić!, nakloni mu se nasred pustoga trga, u sjeni Rittigove crkve, on mu nijemu uzvraća, dobar dan!, govori mu, premda je sebi davno rekao da nikome, osim nekolicini najbližih, neće u Zagrebu govoriti ni dobar dan, ni dobro jutro, ni laku noć, jer bi ih to moglo iritirati. Pravom je ustaši, misli Andrić, dobar dan! gora provokacija nego živio Lenjin!.
Suharak ga lakim korakom vodi na kat, pa niz dugi slabo osvijetljeni hodnik, do pretposljednjih vrata. U predsoblju za radnim stolom sjedi mlada žena, pretjerano onduliranih kosa, u ženskoj ustaškoj odori. Osmijehuje se kao na reklami za frizeraj: Poglavnik vas čeka! Reći će to, ili nešto tome slično. Suharak triput kucne, otvara vrata, uslužno Andriću mahne rukom, kao da ovcu utjeruje u tor, i zatvara vrata za njim.
Na drugom kraju prenatrpane kancelarije, kao da joj uskoro slijedi selidba, s rukama na leđima, u sivomaslinastoj svečanoj odori, stoji Ante Pavelić i gleda kroz prozor. Andrić je zakoračio pa stao. Čeka kraj vrata da se domaćin osvrne, da mu se obrati. Ali ovaj to ne čini, nego stoji uz prozor, gleda i šuti. Da se zakašlje? Nema smisla. Da on prvi nešto kaže? To jednostavno nije moguće.
Prošlo je tako deset dugih sekundi, ili onoliko koliko je dovoljno da domaćin ugodi razgovor u skladu sa svojim raspoloženjem i namjerama.
“Vas Ivane nije strah?”, umornim će glasom Pavelić, kao da su već dugo u razgovoru.
“Ne razumijem vas, pred čime strah?”
“Pred time, recimo, kakvim vas vide drugi ljudi. U takva vremena živimo da je uvijek i u svemu o jednome riječ. Kako reče onaj u Srbobranu, usred Zagreba 1902: Do istrage vaše ili naše! A od drugih ljudi ovisi na koju će vas stranu smjestiti, na stranu vašu ili na stranu našu.”
“Ja, ipak, mislim da to ovisi o čovjeku samom: na kojoj će se strani naći…”
“Varate se. To je samo do drugih. Ja sam, kao što vjerojatno i pretpostavljate, pročitao sve što ste objavili. Cendranjima iz “Hrvatske mlade lirike” nisam bio sklon. Ali onim što je uslijedilo, osobito kad ste se u Bosnu ukopali, učinilo me je vašim poklonikom. U nekom ste me smislu učinili svojim zarobljenikom. Ali vidite, da ja kojim slučajem nisam čitao vaše pripovjetke, što se, no, ipak moglo dogoditi, i da sam o vama znao samo ono što se moglo pročitati u beogradskim novinama, što bih mogao pomisliti o tome na kojoj ste vi strani?”
“Da, ljudi se slabo poznaju. To je nevolja…”
“Ne, nego u vremenima revolucija, kada se žito razabire od pljeve i kada se jedni narodi uzdižu a drugi nestaju, nema vremena, a nema ni potrebe za pojedinačna upoznavanja. Takvo što je znakom neoprostive slabosti. Jer čim se tako zagledate u pojedinačnog čovjeka, vi ćete u njemu vidjeti samoga sebe ili nekoga svog. To je ono majmunsko u čovjeku!”
Na to je Andrić zašutio. I tek tad će ga Pavelić ponuditi da sjedne. “Hoćemo li kahvenisati?”, domaćinski će upitati, a on će se osjećati kao da mu je svaka kost u tijelu izgubila čvrstinu, pa se, kao da je od kaučuka naučinjena, presavija kao u cirkuskoga čovjeka od gume. Dalje su razgovarali, a da Andrić više nije ni znao o čemu razgovaraju. Pavelić se nekoliko puta nasmijao, tapšao ga je po ramenu, živo pripovijedao o Bradini, Tarčinu, Sarajevu, spominjao neke ljude za koje je tvrdio da su im zajednički poznanici, ali Andrić nije bio siguran da ti ljudi uopće postoje. Pomišljao je što će ako Poglavnik sad od njega nešto zatraži. Neće moći odbiti, što god da ovaj poželi. I to će konačno biti kraj. Misao o kraju nije mu u tom času bila teška.