NEDELJA
Heklani komadi kao oblaci
Naslaguju se, jedan na drugi
U majčinoj ladici, gdje još ima
Prijeratnog papira i gdje su se
Dugmad osula, sa djetinjih
Košulja, na kojim rupice su
Zarasle, kao zacijeđene bubuljice.
U ladici, pokoji ključ
Prespo u hrpici mrva, pa zvecka
Dok očeva ruka, ladicu
Otvara i u njoj prstima
Tišinu prebira. Nedelja je
Zmija zvečarka.
24.4.2016.
OČIJU TVOJIH DA NIJE
NE BI BILO NEBA
Dodikove oči i kaput, plavi su
I njegovo tijelo razbreklo od meze, lijepo je.
Kaput i oči, kao uzorake neba
On unosi u sobu studentskog doma
Kao što krojačica iznosi, uzorke platna
Pred ženu – čiji sin jedini, treba da se ženi.
Dodik ne zna, da će ta soba
Biti prostor studentskih
Nemira – da će buncati u temperaturi
I sanjati ruke majki kako ih pipaju po čelima.
Da će djevojčice, u tim sobama
Na Palama, razmičući noge prvi put
Razmaknuti svjetove, i da ćemo svi mi
Popadati kao stvarčice sa stola, kojeg majka gura
Da vidi gdje se lopta otkoturala. Da će dječaci masturbirati
Zagledani u vodokotliće, da će njihove bubuljice
Stisnute prstima, zaštrapati glatke zidove soba
Studentskog doma, na kojem se mramorna ploča
Posjekla slovima, imena
Radovana Karadžića.