Prometej 14.05.2025 i 16.07.2025.
Veliki pisac
Boru Stankovića sam čitao kao srednjoškolac, dakle prije više od dvadeset godina, a vraćao sam mu se rijetko, uglavnom ako bi me put nanio na neku njegovu kraću prozu. Ovih sam dana, čitajući Borinu biografiju Ranjav i željan koju je napisao Robert Hodel, ponovo pročitao Nečistu krv i pozamašan broj njegovih pripovijetki. U sjajnoj biografskoj prozi Hodel donosi Borin život od najranijih dana pa sve do piščeve smrti, s akcentom na djela, kako su nastajala te kako ih je pisac objavljivao. Ostavši rano bez roditelja, Boru je odgajala baba Zlata, očeva majka koja je bila rado viđena gošća na sijelima po Vranju gdje bi vodila i malog Boru. Svadbe kakvih je puno u Stankovićevoj prozi, ambijent su kakvom je pisac kao dječak nerijetko puta svjedočio. Sve Borino je najprije proživljeno pa onda napisano; mnogim svojim likovima Stanković nije ni ime promijenio zbog čega su neki od njih zahtijevali udio u tantijemama. Posebno je zanimljivo vidjeti kako je ondašnja kritika percipirala Boru Stankovića koji je pisao na dijalektu Vranja i bio nerazumljiv mnogim Beograđanima. Svi su mu imali nešto prigovoriti, ali bi na kraju svojih tekstova redovno priznavali da se radi o piscu koji nosi nešto opojno i autentično. U svom tekstu Meša Selimović piše: Stanković je imao i mana. Njegova kompozicija nije uvijek dobra… Ponekad je bio nestrpljiv i nije dorađivao izvjesne likove i izvjesne situacije, a bio je prilično nemaran prema svom izrazu. Pa ipak, to je samosvojan, originalan, osoben i svjež pisac, čija će djela, a naročito Nečista krv, zadugo ostati među najboljim u našoj književnosti. Ili ove riječi Pavla Popovića u njegovoj Jugoslovenskoj književnosti: On je odista jak. Ima razvijen posmatrački dar, i ima poezije. (…) Ali on vrlo prenebregava formu, stil, jezik, kompoziciju, harmoniju, u vremenu kad se na to veoma pazi. Spomenuta Popovićeva knjiga je izašla u Kembridžu 1918. godine što je bio jedan od razloga da se Stanković vrlo kasno učvrsti u engleskom govornom području.
Mnogo je detalja koje njemački slavista izdvaja iz piščevog života i ovaj bi tekst mogao biti sačinjen samo od toga. Recimo, Bora je često kasnio sa svojim tekstovima pa bi ga urednici časopisa čekali. Iz pisama kakvih je više u Hodelovoj knjizi, vidljivo je da se Stanković često pokušavao opravdati i od urednika iskamčiti sljedovani mu honorar. U jednom takvom pismu on piše kako je neku svoju prozu morao popravljati nakon što ju je vidio prekucanu. Jednostavno je novi slog osvijetlio tekst i on je u njemu vidio nedostatke koje je (ne mogavši odoljeti) pokušao otkloniti. Čak će reći kako je ta njegova potreba za popravljanjem kao napast koja ga nikada ne napušta, te kako će uvijek, koliko god na tekstu radio, imati šta doraditi. Stanković je pisao stihijski, samo onda kad bi bio nadahnut, u sobu se iznenada zatvarajući i na po nekolika dana. Nakon pisanja je padao u melanholiju od koje bi se liječio alkoholom. Hodel donosi i pregršt anegdota vezanih za Borine pijanke. Ne podnoseći samoću, Bora je znao kući dovesti poznanike ili prijatelje i s njima se danima opijati. Gosti bi na kraju iz piščeve kuće morali uteći. Bora im je znao u nekoliko navrata sakriti obuću kako bi ih što duže zadržao u svojoj blizini. A to je tako dječački i dirljivo…
Iako bi, ponavljam, najlogičnije bilo da ovo bude tekst o Hodelovoj biografiji koju je objavila Laguna i koju vam ovim putem toplo preporučujem, ipak ću spomenuti i jednu Stankovićevu pripovijetku koju sam ovih dana pročitao. I Andrić je Stankovića hvalio, u jednom je razgovoru rekao kako neke Borine pripovijetke povremeno uzme pa ih pročita, baš kao što s police povremeno dohvati neki komad Tolstojeve proze. I baš su mi te Andrićeve riječi bile kamen spoticanja preko kojih sam pao u groznicu čitanja Stankovićevih pripovijetki između kojih ovom prilikom izdvajam pripovijetku Oni, napisanu 1901. godine.
Priča započinje ulaskom pripovjedača na kapiju neke kuće. I tek što je ušao, ugleda ga žena koja se upravo pripremala precijepiti drvo na cjepalu. Pokazujući na sobu u kojoj leži njen muž, Marika će kroz plač: Hoće Mita da nam umre. To kako Borin lik progovori u ovoj pripovijetki, uzeto je iz stvarnog života i samo udjenuto u tekst. Čitatelju je nakon ovoga mnogo toga već jasno: u sobi je težak bolesnik kojeg njegova nesretna žena dvori i koja se silno obradovala gostu što je hastu došao obići. U kući u kojoj je ozbiljan bolesnik, atmosfera je u pravilu sumorna pa je svaki dašak izvanjskog svijeta dobrodošao, i to više zbog ukućana nego zbog samog bolesnika. Teško nam je zamišljati prošlost, ali zato je tu književnost da nam u tome pomogne. Sa ovom Borinom pripovijetkom sebi sam rastvorio prošli svijet i razmišljao o bolestima koje su na kuću padale kao najveći mogući teret, toliko velik da je mnoga ognjišta gasio. U vrijeme prije antibiotika, kad se umiralo i od najbezazlenijih infekcija, ljudi su jedni drugim mogli pomoći jedino obilazeći ih s ponudama. Dolazak posjete bio je od velike važnosti, tad bi sumorna kućna atmosfera natopljena jaucima i šutnjom dobila neke boje i činilo bi se da bolesnikova bolest nije konačna stvar, da nade možda, ipak, ima.
A „oni“ po kojima se priča zove su ustvari Mitini roditelji. Najprije njegova majka, “aba” kako je Marika zove, koja oko bolesnog sina oblijeće kao pčelica. Čas mu popravlja jastuk na koji ovaj neće ni lakat osloniti, čas mu guli krušku od koje neće ni okusiti… Jer mu nije ni do čega. Pa ga onda pred gostom kuraži, kao nije to ništa, običan nazeb. Pa krivi vrijeme, rukom pokazujući na prozor, a iz prozora bije čista milina: Osvojila prolet. Rascvetale se kajsije, izbila trava, drveće došlo mokro i nabreklo tek što ne pukne i zazeleni. Aba je ohrabrena posjetom njenom sinu, jer onaj koji dolazi, bit će da ne vjeruje u bolest od koje ovaj boluje. U trenutku se pred vratima začuju veliki koraci i majka prozbori: Otac ti! Dok otac ulazi, bolesni i iznemogli Mita se muči da ga, kakav je običaj, dočeka na nogama. – Sedi, sedi, kaže otac koji se potom pravda da je samo onako svratio, da se njegov posjet slučajno ne protumači kao briga za sinovo zdravlje.
Soba u kojoj je Mita, mala je i oni su u nju navukli svega i svačega, da im je pri ruci ako njihov bolesnik šta od stvari iz kuće zaište. Okolo su čanci s ponudama koje je donosila mnogobrojna rodbina, iz većine samo po nešto uzeto, zatim puno čaša i staklica, s lijekovima i rakijom… Naravno, u kući se osjeti ustajalost vazduha jer se prostorija rijetko otvara, a i kad se otvori, tada svi oči iskolače na onoga koji ulazi ili izlazi, tražeći tako da što prije vrata zatvori. Da slučajno plamičak svježine ne lizne bolnika i zada mu smrtonosni udarac. Kad se nema lijeka za boljku, onda se za sve okrivi nazeb pa ga se klofa ispraznim razgovorima kojima se ima za cilj umirućeg bolesnika odvratiti od ružnih misli. Posjeta bolesniku dođe kao nada, čak i najbolesniji u trenucima posjete ne vjeruju u vlastitu smrt. Posjeta je ustvari jutro kojim nakratko napukne sumrak života.
A najdirljiviji je sam Mita, njihov bolesnik, kojeg su obukli u najljepše ruho – nadajući se da će tako bar malo pokolebati smrt koja ga neumoljivo uzima. Jedino što je bos, inače je u bijelim čarapama, ogrnut nekom starom, valjda materinom mu, kolijom. Stegnut, opasan novim pojasom u novim čakširama, u takođe novom i do grla zakopčanom mintanu, iz kojeg je virila čista bela košulja, te mu njegov mek, izbolovan vrat nežno obavijala… Ošišan, obrijan i obučen, u tom stajaćem odelu izgledaše kao da će na pričest, u crkvu. Samo su mu nogavice na čakširama bile otkopčane, jer su i noge od bliske smrti već počele da mu otiču. – Eh, bre Mile!, iznenada će Mita posjetiocu. – Ne boj se, Mito, ništa nije!, ovaj ga tješi. Ali on kao da se brzo pokaja za tu svoju malodušnost, i ućuta. Opet obori glavu i samo što prošapta: – Ne bojim se ja. I strepeći da ko od njegovih ne naiđe, pokazujući na vrata, brzo dodade: – Ne žalim sebe, ali oni… A vidiš kakvi su!
Oni su priča o dvoje roditelja koje će uništiti smrt jedinog im sina. U četvrtom činu/poglavlju, kad Mita bude mrtav ležao, nad njim će se u jednom trenutku zaustaviti njegov otac i mrtvog ga upitati, skoro ga optužujući: Mito, sinko, što bre ovo s nama uradi? Sva Borina proza do koje sam došao, tužna je, a ako negdje i izleti kakva humorna scena, to je slučajno, baš kao što se slučajno dogodila i u životima o kojima je Borisav Stanković pisao. Još jednom vas pozivam da pročitate biografiju ovog velikog pisca, a zatim sve Stankovićeve pripovijetke do kojih budete mogli doći. I sami prosudite zašto je Bora Andriću bio prvi uzor; i ne govorimo da smo čitali Stankovića ako smo čitali tek Nečistu krv kao lektiru. I ono malo što smo tada bili u stanju uhvatiti, u nama su ugušili srednjoškolski profesori književnosti.
Dobar je put do književnosti preko biografija pisaca, pogotovo ako su biografi talentovani pisci kakav je Robert Hodel. U jednom razgovoru Bora Stanković priznaje da ne ide u pozorište, jer ne želi da prima tamo neke utiske i zbunjuje samog sebe. Pisac je uvjeren da nikada ne bi napisao Koštanu, tu najizvođeniju predstavu u historiji srpskog teatra, da je odlazio gledati druge predstave. Neću baš da gledam ni Šekspira i da se ugledam – njegove su riječi. I to je u redu, jer izgovorio ih je genije. Nesretni genije kojeg, nesretnici, nismo dovoljno čitali.
Gazda Mladen
Nedovršeni roman Bore Stankovića Gazda Mladen, čini se kao njegov najličniji tekst, da ne kažem najbolji. Ukratko, priča je to o jednoj trgovačkoj porodici iz Vranja čija „glava“, Mladenov otac, naprasno umire pa njeno kormilo preuzima mladi mu sin. Prvi i najteži korak jeste uvjeriti čaršiju da će Mladen u poslu biti odgovoran i istrajan, te da se neće kao mnogi mladi, našavši se u sličnoj situaciji, odati piću i kurvaluku i tako srušiti sve ono što je otac gradio. Poslije, kad se Mladen izbori za svoju poziciju među trgovcima, njegov rad će nadgledati baba Stana, očeva majka. Svaki će dan dolaziti u dućan i tamo sjediti dok Mladen bude usluživao, nikada se pred drugima ne miješajući u unukov posao, a sve kako bi pomogla njegovom autoritetu da se osamostali i sam nastavi rasti. Mladen će vremenom postati jedan od najuglednijih trgovaca, poštovan čak i među onima koji su drugovali s njegovim ocem. U tome su zasluge mnogih, kao i Mladenova koji se trgovini i poslu posvetio do te mjere da je zanemario sebe. Međutim, kontekst je taj koji je Mladena gurnuo u isposnički život, a kontekst je porodica sama, dakle svi oni stričevi i stričevići, tetke i tetići, braća i bratići – svi čija egzistencija zavisi od statusa porodice za koju su vezani i kojoj je Mladen potreban kao glava dostojna poštovanja jednog šireg konteksta, onog što ga čine čaršija i sela u kojima žive oni koji će s Mladenom poslovati, koji će, dakle, do Mladena držati kao do vrijedna i poštena. Nakon smrti Mladenovog oca, oko mladog gazde oblijeću mnogi članovi porodice, trudeći se da ne budu nametljivi ali da svakako na neki način doprinesu ustoličenju mlade glave na prijestolje od kojeg zavise.
Baba Stana je čuvarica kuće i kod nje su ključevi od prostorije gdje je hrana, njojzi Mladen, baš kao što je činio i njegov otac, donosi pazar i pravda joj ono što je dao na veresiju. Mladenova majka je poput sluškinje koja se povija pred babinim i Mladenovim autoritetom, pazeći da im ni sjen ne zgazi. Ona vodi računa da uradi sve onako kako bi htjela baba, taj mrki autoritet koji porodicu povezuje sa tradicijom i prošlošću. Prisustvo babe Stane je intenzivno i ustrajno, ona je utjelovljenje prošlih, mrklih vremena; ona je iskustvo koje je neophodno za preživljavanje u vremenima s kraja devetnaestog stoljeća kada države nema onoliko koliko ima porodice. Dok razmišljam o baba Stani na pamet mi pada citat koji u svojoj knjizi Prema jezeru donosi Kapka Kasabova, a čija je autorica Rebecca West. Pišući o vlastitom identitetu Kasabova propituje svoje pretke čijih autoriteta sjen osjeća na sebi. Da bi bila jasnija, posluži se riječima koje je West napisala vidjevši fotografiju starice na zidu kuće bračnog para iz Novog Sada. Na fotografiji je odavno pokojna starica, domaćinova majka, a koju autorica vidi ovako: „Ta žena što sjedi s bijelom maramom na glavi, oklopljena krutom vunenom odjećom, odisala je golemim autoritetom i golemom tugom Bogorodice. Bila je upraviteljica zemaljskog života, donijela je svoju djecu u taj prostrani zatvor i njezino je lice govorilo da dobro zna kako će gorak kruh jesti u zatočeništvu.“
Mladen će svoj život potrošiti tako što će predano odlaziti u trgovinu i tamo raditi posao koji je naslijedio od oca. Uredno će baba Stani predavati novac, nakon večere lijegati u uredno, prema babinim uputama spremljenu postelju. Zbog posla, zbog gazdinstva na čijem je čelu neće oženiti jedinu ženu prema kojoj je nešto osjećao. Jer ona neće imati miraza i onda bi brak s njom bio potencijalno ugrožavajući za bogatstvo Mladenove porodice. Umrijet će kao strog, strahopoštovan, ali ranjav i željan… Od porodice žrtvovan.
Postavlja se pitanje kolika je odgovornost gazda Mladenova za patrijarhat čije je oličenje postao. Je li on ustvari žrtva okolnosti unutar jednog sistema, neko koga su, postavivši ga na pijedestal, učinili neupotrebljivim. Porodica je kao košnica sa jasnim pravilima kojima se svi moraju povinovati. Jer Mladen nije uživao u svom autoritetu, pogotovo ne u tome da su ga se svi ustručavali. Kad jedan od rođaka pred Mladenom zaplače iz straha, Mladenu se smuči nad samim sobom, nad tim u šta se pretvorio. Jer Mladen u mladosti nije bio neko koga bi se ljudi bojali, takvim ga je učinila porodica kojoj je strah neophodan da bi preživjela. Strah koji se osjeća pred glavom kuće je kao abažur na lampi oko koje se okupljaju ukućani, nešto skoro pa religiozno.
Mladen me je podsjetio na jednog gazdu kojeg su u njegovoj porodici svi zvali babom (ocem), uključujući i njegovog brata. Kao mali, često sam boravio u njihovoj kući, među mnogobrojnim članovima tog velikog seoskog domaćinstva. Ništa mi nije bilo draže kao napiti se hladne vode iz njihove bukare, pa čak i ako bih bio zadnji u redu, dakle šesnaesti. Često bih u njihovu kuću znao banuti i zateći same gazdu i ženu, u vrijeme dok su ostali u polju, i pomisliti kako je njima u njihovoj familiji najbolje: njemu jer je gazda, a njoj jer je gazdina žena. Tek poslije, nakon što završi rat u kojem će gazdu ubiti, shvatit ću važnost i veličinu njegove uloge kao glave. Njihovoj mnogočlanoj porodici nakon rata nikada više nije krenulo onako kako im je išlo do rata, dok je on upravljao domaćinstvom. Jednom je jedan od članova njihovo stanje prokomentarisao riječima: Sve bi bilo lakše da je babo preživio. Isti onaj babo kojeg sam zaticao u kući kako sa svojom ženom pije kafu dok ostali hrmbače. Ali nije bilo tako, on je tu bio zato što ga je ta pozicija zapala, a ne zato što se za nju izborio ili je se na nepošten način dočepao. I on je, kao i ostali, bio žrtva sistema košnice u kojoj se našao rođenjem. Tako nekako je bilo i s gazda Mladenom – kojeg nam ne preostaje ništa drugo nego žaliti…
Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je patrijarhat kao sudbina, kako za one koji su unutar njega tlačeni, tako i za tlačitelje. Sistem porodice s kraja devetnaestog stoljeća zadržao se do danas i mi se trudimo da ga odbacimo kao jedan primitivan oblik života. Danas imamo države pa nam autoriteti oko kojih se skupljaju porodice nisu potrebni. A kad patrijarhat jednom umre, dugo ćemo zračiti ovu našu prostoriju kako bismo istjerali zadah koji će za njim ostati. Baš kao što su gazda Mladenovi dugo zračili sobu nakon što je umrla baba Stana. Takvi prostori, i kad ih prozračimo, ostanu nekako sjenoviti. Kao da se u njima nešto za svagda naoblačilo.