Pismo Basari iz ciklusa Nikad bolje, na Velikim pričama objavjeno 8. maja
zadnji dani aprila
Tvoje pismo me, dragi Basara, sastalo na željezničkoj stanici frankfurtskoga aerodroma, dok sam čekao voz za Münster. Pismo sam čekajući pročitao, potom se ukrcao, našao mjesto, pa ti odmah otpisujem. Osim što su moderni europski vozovi dobro mjesto za pisanje pisama, razlog mom trenutačnom odgovoru tiče se niza okolnosti kojima se stvarnost – ili melankolični ali uvijek sveprisutni gospodin Slučaj – opet umiješala u naše dopisivanje. Naime, dok smo mi epistolirali o Mirku Kovaču i njegovom dugom putovanju u noć, što ga je 1991. vodilo od Beograda do Rovinja, umirao je Goran Babić, koji je iste te 1991. u noć otputovao od Zagreba prema Beogradu. Putujući u različitim pravcima, tako što jedan je išao tamo odakle je drugi pošao, Kovač i Babić ispunjavali su vlastite sudbine. Premda su odlazili svojevoljno – tako što im prethodno nitko nije banuo na vrata – obojica su bili prognanicima. Takvim ih ne čini to što bi možda izgubili glavu da su ostali – premda bi je možda i izgubili – jer je i u Zagrebu i u Beogradu bilo ljudi koji su glavom plaćali to što su se našli na krivom mjestu i što su govorili ono što vlast nije željela čuti – nego su Kovača i Babića doživotnim prognanicima učinili oni njihovi bivši sugrađani koji su bezdušno ustrajavali na tome da je njihov odlazak čin veleizdaje. Kovača su iz Beograda protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Tuđmanu? Babića su iz Zagreba protjerali oni koji s ustrajnošću mazgi tvrde da on nije morao otići, a ako je već odlazio, zašto je išao Slobodanu Miloševiću?
Mirko Kovač bio je jedan iz društva salonskih beogradskih antikomunista, koji, međutim, za razliku od velikog broja njih, nije imao simpatija za kralja Petra i četnike. Goran Babić bio je komunist, šuvarevac, dosljedan u svome neprijateljstvu prema onima u kojima bi vidio hrvatsku građansku desnicu, frankovce, potajne ustaške simpatizere. Drukčijih, osim potajnih, u Zagrebu i Hrvatskoj sve do pred sam kraj osamdesetih nije ni bilo. Ali ono protiv čega su se demonstrativno pobunili i zato svršili u progonstvu je isto: nacionalizam. Ako je 1991. i postojalo razlike u tome bježiš li iz Srbije, iz koje su upravo kretali tenkovi na Vukovar i u kojoj je nekadašnja zajednička armija upravo provodila svoju konačnu preobrazbu u srpsku vojsku, u Hrvatsku koja se, kako se znala i umjela, branila i od tih tenkova i od te vojske, te razlike već nekoliko godina kasnije neće više biti, a pogotovo je nema danas, 2026. godine. Kada je nestalo razlike? U vrijeme kada se Hrvatska prema dijelu svoga stanovništva, dakle prema svojim Srbima, počela odnositi onako kako se JNA, transformirana u srpsku vojsku, odnosila prema Hrvatskoj, hrvatskim selima i gradovima, te njihovim stanovnicima Hrvatima. Godine 2026. nema razlike u prognaništvu Mirka Kovača i Gorana Babića, niti u stavu koji je jedan imao prema srpskim, a drugi prema hrvatskim vlastima. Uzorno, obojica su se pobunili protiv nacionalizma svojih.
Ne bi bilo sasvim krivo reći da su obojica bili Hercegovci, premda je Babić bio od Opuzena, a Opuzen uže zemljopisno nije Hercegovina. Kovač je bio iz Lastve kod Trebinja, ali zapravo bio je Trebinjac. Mjesto T. u njegovoj prozi važnije je i od Beograda. Hotel pod platanima stvarno je mjesto. Babić bio je Mostarac, premda, za razliku od Kovača, nije imao onaj neodoljivi, ukorjenjujući lični šarm, nego je bio stran i tuđ, gdje god bi došao. Po tome, rekao bih, da mi je veoma blizak. Po svemu drugom Kovač mi je bliži. Poznavao sam obojicu, Kovača bolje i duže, znao sam ga još od 1988, družio se s njim u Rovinju i Zagrebu, uživao ne samo u njegovoj prozi, nego i u njegovim socijalnim vještinama.
Imali su i zajedničku socijalnu manu: premda su bili izrazito dosljedni ljudi u onom što ih je otjeralo u progonstvo, i Kovač, i Babić imali su istu crtu socijalnog oportunizma. Naročito Babić. Osamdesetih petljao se s nekim gadnim komitetskim ološem, kakav nije rastjerivao ni u redakciji Oka, odličnih novina za kulturu, u kojima je bio glavni urednik. Među tim svijetom bilo je onih najgorih udbaških ništarija, policijskih uhoda i bijednika svake vrste, koji su neprijatelje države i Partije prokazivali za sitne interese ili iz čistog zadovoljstva. Jedan od Babićevih ljudi iz tog vremena u nova doba postat će izdavač Hitlerovog Mein Kampfa i drugih proustaških i pronacističkih spisa. Drugi, koji je u Babićevo vrijeme bio zadužen za praćenje aktivnosti ekstremne neprijateljske emigracije, postat će najaktivniji pisac natuknica za Hrvatsku književnu enciklopediju. S istom vrstom socijalne nehigijene nastavio je pred 1991., a potom i u Beogradu, petljajući se s ministrima krajinske vlade u izbjeglištvu. Trudio se biti ispravan čovjek, ali kao da ga nije bilo briga tko su i kakvi su ljudi oko njega. Bilo mu je važno da ne budu hrvatski nacionalisti, da ne budu ustaše. Kao što je i Kovaču bilo važno da ljudi oko njega ne budu srpski nacionalisti, da ne budu četnici, ljotićevci, gibaničari… S tim da Goran Babić od svoje socijalne nehigijene nikad nije imao nikakve materijalne i egzistencijalne koristi, samo štete. Kovač je gadove umio iskoristiti. Istina, s mjerom i u situacijama golog preživljavanja. Recimo, da bi dobio domovnicu (državljanstvo). Babić, pak, živio je dugo kao čovjek bez državljanstva.
Dok je Mirko Kovač 1991. demonstrativno optirao za hrvatsku književnost, Goran Babić se pripadnosti upravo toj književnosti nikad nije odricao. Ne samo da se nije odricao, nego je u svojim pjesmama, često i na istinski potresan način, tematizirao sebe u Hrvatskoj, u hrvatskom jeziku, u hrvatskoj književnosti… On se zaista, koliko god bivao očajan i gnjevan, nije odricao. Ovo govorim na osnovu uvida u njegovo pisanje, naročito u pjesništvo, ali drukčije ne bi bilo ni kad bi se s njim razgovaralo. Pritom, to što je Hrvat, nije ga ometalo u tome da bude Jugoslaven, ili čak da, na neki svoj čudan način, kao Hrvat bude i Srbin, ali to je već nešto drugo, što je, opet, karakteristično za obojicu. Oni su, obojica, bili Jugoslaveni i jugoslavenski pisci, na neki mnogo dublji i proživljeniji način nego što će to biti itko ih tvoje generacije, a o mojoj da i ne govorimo.
Goran Babić nosio je u sebi mrak, bio je vrlo star čovjek. Takav se, bit će, rodio. Mirko Kovač bio je čovjek izrazite vedrine, vrlo svijetlo čeljade, i bio je dijete. Nemoj da ti na živce ide ovo što govorim, nemoj misliti da nešto bajam i mudrujem. Bili su takvi, i jedino ih se tako može opisati. U Kovačevoj konverziji ima nešto dječje, on je i to prepjevavanje svog djela iz srpskog u hrvatski izveo kao dječju igru. Uživao je u tome, ne upisujući u taj posao ništa od onog što će mu se kasnije pripisivati. Nije on postajao netko drugi dok je to radio, niti je to radio da bi postao netko drugi. Krenuo je od dječjeg inaćenja i završio u nečemu što je izgledalo kao čarolija.
Obojica su bili veoma društveni, ali je Kovač u svojoj društvenosti bio vješt. Babiću, pak, često su falili ljudi. On je imao jednu, barem iz moje perspektive, čudnu i nesimpatičnu osobinu: bio je sasvim srođen s generacijom svojih roditelja, volio ih je, zamjerao im nije nikad ništa, vidio je u njima mučenike, žrtve, revolucionare, nikad zanikad nije se pobunio protiv oca i matere! Jednom sam ga o tome pokušao ispitivati, ali nigdje s time nisam dospio. Vjerojatno i zato što sam ja pretjerano na drugoj strani: ne samo što sam se pobunio protiv oca, majke i njihovih generacija, nego sam ih pretvorio u književne likove, koje sam prekomjerno ocrnio. Babić, pak, s takvom nježnošću i blagošću piše o svom ćaći partizanu, a s majkom, beogradskom Jevrejkom, kroz pisanje se srodio tek u prognaništvu. U ranijim knjigama, onim iz zagrebačkih vremena, spominje ju, ali to je spominjanje manje intenzivno, Holokaust u to vrijeme nije njegova tema. Recimo, u njegovoj imaginaciji Jasenovac je srpsko stratište, a jevrejska stratišta bivaju Staro sajmište, beogradska dušegupka, mjesta dorćolskih nestajanja… Babićev je Beograd tužno, a neopisano mjesto. Tu je živio u tridesetpetogodišnjem progonstvu, čije se okolnosti za njega nisu pretjerano mijenjale. Moglo bi se reći da je njegovom voljom sve to vrijeme trajala ta izvorna senzacija privremenosti. Babić se, naime, nije ukorjenjivao, niti je postojao Beograđanin. On nije prihvatio živjeti negdje drugdje, nego je nastavio boraviti u nekom svom limbu, u trenutku odluke da ode iz Hrvatske i nikad se više ne vrati. Ostvarenje tog nikad više, za njega gotovo da je postalo smisao života.
Istu tu stvar, nikad više u Beograd, sebi je obećao i Kovač, ali ju je provodio s neusporedivo manje entuzijazma. To što nikad nije išao u Beograd kao da je proizlazilo iz njegova načina života, a ne iz principa, ili iz neke samonametnute askeze. Babić je u Beogradu živio kao stilit, ili, kako bi se pravoslavnim žargonom reklo, stolpnik, dok je Kovač u Rovinju živio kao plemić. Samo dijelom bilo je to u vezi s činjenicom što su Kovač i Boba bili mnogo praktičniji i životno snalažljiviji ljudi od Babića i njegove Mladenke. I to, rekao bi, manjim dijelom. Više je to bila stvar karaktera.
U Kovačevoj rovinjskoj kući si ti, mislim, bio. Lijepa i raskošna patricijska građevina, s pomno njegovanim vrtom. Vila dostojna Thomasa Manna. Babić je živio u dorćolskom kućerku s avlijom, koja je izgledala pomalo mostarski, a uz kućerak imao je nakalemljenu trafiku, koju je adaptirao u svoju kancelariju i arhiv. Arhivirao je historiju jedne iščezle zemlje, upravo onakve kakva se dogodila njemu i njegovima. Po Beogradu se nalazio i družio s izbjeglim hrvatskim Srbima svih vrsta, te sa suborcima i generacijom svojih roditelja, dok ih je još bilo u životu, s dalmatinskim ratnim i poratnim generalima, metuzalemima sa Sutjeske i Neretve, kao i sa starim udbašima, s kojima bi onda prebirao po prošlosti, i to uglavnom onoj koja je njemu, Babiću, prethodila. Grehota je što gotovo ništa od svega toga nije zapisivao. Uglavnom samo ono što bi mu se samo slilo u pjesmu.
Posljednji duži razgovor s Mirkom Kovačem imao sam u decembru 2012. Tog je dana bio završio pulski sajam knjiga, a ja sam došao iz Sarajeva, gdje sam sahranio majku. Sjedili smo u jednom prohladnom pulskom restoranu, nas sedam-osam jedinih gostiju, jeli ribu i vrlo veselo razgovarali. Kovač je bio bolestan, ali svojom je pojavom i nastupom razgonio sumornost trenutka. Bio je već prilično mršav, iscijeđen rakom, pa mu je, kako to ponekad biva u iznemoglih ljudi, osmijeh prerastao lice. Skoro cijelo vrijeme razgovarali smo o knjizi koju je upravo pročitao i koja ga je odistinski oduševila. Sigurno sam ti to već spominjao, jer knjiga se tebi neće svidjeti, nisi je čitao, i ne pada ti na pamet da je čitaš: autobiografija/biografija Zlatana Ibrahimovića. Kovač je bio opčinjen Ibrahimovićem, tim fudbalskim čarobnjakom i bosanskim mangupom u Švedskoj, a u toj opčinjenosti bila je njegova prava priroda. Kovač je, barem u tom vremenu u kojem sam ga ja poznavao, na sve načine nastojao osvojiti svu lakoću i vedrinu ovoga svijeta. I zaista, bio je majstor u tome. Ako bi ti bilo teško, s njim bi ti postalo lako. Gledam ovih dana i tjedana Donalda Trumpa kako luduje svijetom, i stalno mi na um pada Mirko Kovač. On bi umio govoriti o Trumpu. Umio bi se rugati…
Gorana Babića posljednji put sreo sam na Bajlonijevoj pijaci, pri jednom od sporednih ulaza, onom od Bitef teatra. Bio je oteklog stomaka, izgledao je loše. Na moje pitanje ukratko je izložio medicinsku anamnezu, da bi se uto odnekud stvorio i nekadašnji urednik Književne reči Nikola Vujčić, još jedan hrvatski zavičajac. Postrojio sam ih i fotografirao uz pijačni zid, znajući da je važno. Obojica su se poslušno slikali, vjerojatno misleći da sam malo sumanut. Ali u tih nekoliko fotografija, na njihovoj odjeći, a naročito u izrazima lica, bilješke su o onom što bih inače zaboravio. S Goranom sam poslije ovog komunicirao samo na daljinu i preko posrednika, raspitujući se za njegovo zdravlje, razmjenjujući pozdrave itd. Posljednje o čemu smo tada, na Bajlonijevoj pijaci, razgovarali, prije nego što će naići Vujčić, bilo je pjesništvo Borisa Marune. Ne znam jesi li čitao Marunu. Hrvatski emigrantski pjesnik, iz zemlje pobjegao 1960, kao dvadesetogodišnjak, kretao se u krugovima onog što se kod nas nazivalo ekstremna neprijateljska emigracija, ali je brzo shvatio u čemu se zatekao. Živio u Argentini i Sjedinjenim Američkim Državama, u Španjolskoj i Engleskoj, kojekuda. I jedini je književno relevantan hrvatski emigrantski pisac. Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika, uopće. U Hrvatsku se, s ozbiljnim iluzijama i socijalnim ambicijama, vratio onih dana kada je Babić iz Hrvatske odlazio. Nikad se nisu sreli. Babić je u njemu vidio najvećega suvremenog hrvatskog pjesnika nakon Danijela Dragojevića. Slučaj je htio da sam i Borisa Marunu jako dobro upoznao…
Pozdrav iz Münstera,
m