Ponosna na svoga djeda
Pravom stranom povijesti
Ispravljaš krive Drine
Nerviraju te poraženi
Njihova nepoznata šutnja
I loša kinematografija
Privatno
Nadaš se da među kostima
Nije bilo nevinih
Nije ih moglo biti govoriš
Nevinost je trošna kao godina
Ne pokazuješ slabost
Pred ljudima
Tvoja žrtva je očita, golema,
Spoznata
Okrećeš glavu k ugodnim idejama
Iako su grafiti nekad bili veći
I masniji
Nema tu mjesta pogrešci
Fašiste što ne ubi muzika
Dovrši ruka pravedna (što puno ne pita)
Prikloni se glasnom kolektivu
Kolektiv ne sumnja – samo je
Njihova krivica jasna ko dan
Zazivaš simboličnu smrt
Bez promišljanja.
Nisi sama i drugi viču, konotiraju
Ne sumnjaš u pogled djeda s fotografije
Romantičnu borbu starije generacije.
Gade ti se komemoracije!
Može li i ta ruka da otima
Da vezuje žicom, ko što
pjesnik otpjeva: Metak utrošen
Na ideju, dobro je utrošen
Moj djed je branio dom, kao i sve
Vojske što misle da brane svoje
Gradio kuće, nije rođen jučer
Naišla vojska jedna pa druga:
Ako je za dom bio nespreman
Je li bio spreman
Druge zatući, ubiti
Je li znao bližnje ljubiti? Ne znam.
Koga da pitam.
Ti kažeš
Da tu pitanja nema
Dobri i loši su zauzeli strane
Potekla je krv dobra i loša
U jednu lokvu, dobrodošla.
Ja ti vjerujem na riječ, ali
Sumnja kada se stvara, zaboravlja
Borac, krvnik i dječarac.
Ne mogu znati, dovoljno znati,
Shvaćam ko i meni
Ni tebi nije lako, i tvoji su djedovi
Šutjeli, kada je trebalo šutjeti
I što je trebalo
Zaboraviti
Zaboravilo se
(u državi mrtvih)
Šutio je moj djed
Godinama o vojskama kojim’
Je služio, šutnjom je i tvog
Djeda zadužio
Ti si zoon politikon
Ne daj se
Ovoj sumnji
Da te poljulja
Kao što mene ljulja kad se
Sjetim noža pod vratom gudina
I lovačkih pasa što natežu lance
A pištolj u zidu stare kuće,
Puška na tavanu – saveznička?
Isprobaćemo je u polju
Zlu ne trebalo.
Sjećam se devedesetdruge
Kroz prozor djedove sobe
Gledamo iznad brda avione
One
Vojske, istresali su kazetne
Bombe nad gradom
Poput crnih liski
Ili kad iz podruma
Vidim tog starca u papučama
Na čistini, ne traži zaklona
Pod sirenom i preletima
Armije Narodnih Juda
On se aviona u životu nagledao
Ispod časti mu je, sve
I to bježanje.
Kad su mu brod potopili ‘četvrte
Švabo ga je izvuk’o
Iz slanog Jadrana
Bolest ga je spasila vješala
Brat mu natakao
Kapu oslobodilačke vojske
Dalje je samo trebalo šutjeti
O suborcima, o vrelini u grudima
O onome što su oči vidjele
Što je srce osjećalo.
Drago mi je bilo kad se divio
U garaži mladim rokerima, unucima
Što sviraju bučnog Hendrixa
Divio se mladalačkoj energiji
Imao je vodu oko srca,
Uspomenu roditelja što mu zamriješe
Na dlanovima
Štap mu je oduzeo snagu i volju
Mi smo mu štap u ruke posadili
I svojoj djeci i unucima je kuće gradio
Sprovod je bio ogroman kao šutnja
Nosio sam drveni križ na čelu duge povorke
I sad ga još uvijek nosim izgleda
Znam da ti nije lako
I tebe sumnja
U djeda vlastitog načima
Nikako da se ti i ja okrenemo već jednom
Ovim
Svojim životima.