Dragi Frančesko,
ti i ne znaš koliko je tebe u Bosni.
Tamo je tlo bilo dovoljno blatno da tvoja braća puste korijenje.
U Asizu ja ništa nisam vidio. Ja tebe nisam vidio.
I u toj Porcijunkuli što si je zidao da ispoštuješ svoj prvotni religijski žamor duha –
tu sam samo shvatio kako je religija dovitljiva. Ona će svakom nebu napraviti plafon.
Baka Ljube ovako me zvala: “Franjo, misusovo, Zorane, misusovo, Jozo, a bože, ti, Deno…”
Prvo nabroji svoja tri sina, pa onda pređe na unuke i pogađa.
A od sinova uvijek prvo najstarijeg i najdaljeg Franju. Kojeg se nije stigla nagledat.
Umrla je četvrtog listopada. Samo kažem.
Ima tvoj kip u Gučoj Gori. Prostrijeljen lažiprstima s obarača iz posljednjeg rata.
Te rupe su tamne. Ne samo zbog ispaljene mržnje.
Nego i zato što iz svake te raščovječene bušotine
viri i po jedno izdajničko oko i nekih od tvoje braće.
Ali ostao je pokoji habit nježnosti i prijateljstva.
Tamo još dolijeću ptice na razgovor o Kristusu.
I što da ti velim još o sebi?
Što reći o čovjeku
čiji narod na uranku
gorčinu iz džezve
litrenjače pije.