Ja sam Jezid, iz Korša.
Moje sestre su me dočekivale u bijelim šalvarama i kaftanima, sa tilakom na čelu.
Sa rukama opranim u vatri. Hodočastile su na brdo Leliš, bose.
I sedam hiljada godina su ih ženili samo naši muževi.
A Oni dođoše i pljunuše na zemlju, skinuše im marame, prodaše ih za tri eura, u Mossulu.
I sada su im tijela puna sperme vojnika.
Ja sam Jezid.
Moja žena je častila sunce, na koljenima.
Sa licem okrenutim prema istoku pet puta na dan pozdravljala hiljadu očiju Tawuse-Meleka.
Sada joj je jezik krik protjeranog pauna.
A njena potrgana maternica je domovina obučena u plavu haljinu grijeha.
Golim rukama zakopao sam svoju djecu.
Moji prsti su sprženi njihovim vrelim očima.
Tigris još uvijek oplakuje njihova suha usta.
Iza mene su samo brda i prah spaljene stoke.
Psi tragači su mi za petama. Pepeo mi je u ustima.
Ja sam Jezid. I ne učih o paklu.
Pakao je sad dolina u koju su pretvorili naša sela oni što su dolazili s Knjigom užasa.
A na vrhovima planine Sinyar ostali su starci da oplakuju svoje kosti.
I leševi mladića pokriveni njihovom molitvom.
Na Veliku Srijedu, u aprilu, tko će sada oplakivat mrtve, bojiti jaja u crveno i svirati u kaval?
Baba-šeih je učio da tko povrijedi drugog povrijedio je sama sebe.
Ja nemam ruke za ubijanje.
Ja sam Jezid, potomak Adama.
Ja sam iz Ninive, vaš najstariji stranac.