Nekad davno, u mojem kraju bio jedan poznat pisac, na ulici ga zaustavljali, oko njega uvijek mnogo svijeta, kada bi sjeo na piće njegovom stolu je bilo teško prići, bilo puno drugih pisaca, poneki novinar, bilo i ljudi iz teatra, prvaka a i epizodista, no uvijek bi se nekako ugurao i sjeo jedan mali, bljedunjavi, pristojni, pomalo servilni momak, koji se smješkao i sve pažljivo slušao. Piscu je u mladosti bilo milo što ima veliku publiku, njegove knjige bile čitane, drama mu igrana na nekoliko scena, jedna pravi spektakl, o njemu pričali, novine pisale, i on volio kada je oko njega mnogo svijeta, a bio mu drag i ovaj momak, ali je brzo naslutio da policija ima izvještaj o svemu što kaže baš zahvaljujući tom momku. Poslije mu je iz vrlo pouzdanih izvora potvrđena njegova slutnja. Pisac je postao oprezniji, pazio što će pred ovim momkom reći, a i stario, sve manje govorio, sve manje u javnosti bio prisutan, dolazio u kavane sve rjeđe, i kada bi negdje sjeo, sve manje svijeta ga primjećivalo. Kada je skroz ostario, sve je više slabio, sve češće pobolijevao, pa više iz kuće nije izlazio bez velike potrebe. Malo tko mu je dolazio, a ni urednici ga više nisu uznemiravali, njegovi tekstovi im sada bili sve manje zanimljivi, sve više staromodni, a one njegove knjige koje su hvaljene od njega se odvojile, o njima ljudi govor kao da nisu njegove. Pisac bi ponekad nazvao ponekog od svojih penzionera, nekoliko puta i onog momka, ima mu nešto pričati, ali momak vrdao, nema vremena, ima mnogo obaveza, ne zna hoće li moći doći, možda za desetak dana, javit će se, danas nikako ne može, pa pisca, osjetljivog kakav je bio, malo povrijedi što sada i policija ima nove prioritete.