Doći će gost u moju kuću
I leći na moj dušek,
Glavu spustiti
Na ono isto mjesto
Na kojem sam
Do toga časa
Razigrane skupljao snove.
I tada – ponijet će ih
U svoje nevidljive bisage
u kojima su stali planovi,
uspjesi, žal za propuštenim
I fijuk jutarnjeg vjetra
što buran najavljuje dan.
Spakuj mi, o draga,
Sve suze
Koje su pokapale
ispraćajući me
Kroz sjećanja živa.
Doći će gost
Koji se
Do toga časa
Pretvarao u pticu, u pjesmu…
U jezero bistro,
Doći će da me odvede
U nigdje.
Doviđenja, doviđenja…
Grme Nebesa.