Negdje prije nego su se upalila ulična svjetla grada Kaspija, jedan diječak po imenu Abdul Deli stigao je do samog ulaza u prvo gradsko naselje. Danima je, ako ne i mjesecima birao ovaj trenutak: da bude pri kraju dana; da grad bude ispunjen maglom i smogom i još da bude prohladno kao danas.
Tako je, naime, u njegovom sjećanju živio grad kojeg je napustio kada mu je bilo otprilike oko šest godina. Inače nikada nije saznao kada je tačno i gdje rođen.
Ono čega se sjećao iz perioda ranog djetinjstva bila je skorušena ruka starca koji ga je uzeo za ruku i rekao: Hajde, sinak, biće pod ovim nebom i za tebe hljeba; kada je bilo za mene – biće i za tebe, i za svakoga ko nije proklet da ostane bez zračka sreće…
Sjećao se i nekakvog torbaka uglačenog od trljanja po starčevim leđima i ramenima. Odatle mu je izvadio komad hljeba i tri smježurane šlljive i rekao: Prezalogaji, dug nam je put, dijete moje…
Sjeća se Abdul Deli i kada je starac iz tog istog torbaka vadio sitne novčiće prebrojavao ih a onda ih, u autobusu, dao čovjeku koji je stajao ispred njih u plavom odijelu i svijetloplavoj košulji.
Nije se bojao, znao je da je u sigurnim rukama nepoznatog starca, koji mu je pojavom i svakom izgoverenom riječju ulivao nadu da je to njegov spasitelj. Išli su, putovali, i na jednom se probudio u kućici od pruća i paprati pokrivenoj granjem i najlonskim platnom kroz koje su se nazirale zvijezde na nebu, a kada bi puhnuo vjetar najlon bi se stao tresti kao da neko sa stotinama prutova udara po krovu kolibe.
Ne sjeća se kada su napustili autobus, ali mu je dugo u ušima odzvanjao huk vozila na putu i buka autobuskog motora.
Ovdje, gdje se probudio, ništa se drugo nije čulo, doli grgoljenje potoka koji je kroz svoje grlo propuštao bistru planinsku vodu. Istina, s vremena na vrijeme, začuo bi se negdje krupan i rijedak lavež nekakvog psa, koje je, bar je tako izgledalo, lajao iz puste dosade. Sutra ujutro, vidio je to Abdul Deli, potok se spuštao niz brdo naspram njihove kućice i padao dolje u dolinu, a onda krivudao dolinom odlazeći negdje u nepoznato.
Koliko li još djece i potoka postoji na svijetu koje život nosi a da ni sami ne znaju gdje, razmišlja to dječak Abdul Deli, danas kada se sam i poodrastao našao u gradu Kaspiju iz kojega je, držeći se za ruku starca, davno otišao.
Prvi na koga je naišao bio je ulični čistač Zalif Čabar koji je, u obližnjem parkiću nedaleko od puta, meo otpad oko kanti za smeće i trpao u veliki crni džak. Dječak Abdul Deli nije znao kako započeti razgovor; živeći u kolibi sa starcem i skupljajući grane u obližnjim šumama kao da bješe izgubio smisao za započinjanje razgovora sa nepoznatim ljudima, a već odavno su mu svi, osim njegovog starca, bili nepoznati. Stajao je na kraju pločnika po kojem je čistač meo papire i opuške i gledao u ruke čistača, zapravo mnogo više u njegovu dugu brezovu metlu kojom je sabirao otpad.
Čistač zastade na trenutak i radoznalo pogledao u dječaka. Ovaj obori pogled ispred svojih nogu i stade cupkati vrhom pocijepane cipele u betonsku kocku kao da ju je kanio izmjestiti.
Čistač je pokupio gomilu papirića na svoju lopatu, stresao ih u džak i ponovo zastao. Dječak je i dalje stajao na istom mjestu i gledao ispred svojih nogu. Čistač odloži metlu i lopatu i sjede na klupu, nedaleko od dječaka.
– Došao si? – upita i zagleda se u pridošlicu. Dječak ugnu ramenima i dalje gledajući ispred sebe.
– Znaš li govoriti, hej ti dječače što gledaš u zemlju, tebe pitam – znaš li govoriti ili si progutao jezik? Dječak i dalje gleda u zemlju i cupka vrhom cipele u betonsku kocku.
– Uskoro će noć, a ti i dalje ne progovaraš. Noć dječače, noć! Znaš li što znači noć u ovom gradu?! Ne znaš, vidim da ne znaš. Da znaš već bi se priklonio uz moj skut. Vidim da su te ko zna kakve misli i planovi doveli ovdje. I dobro je što si naišao ovim putem. Jer, ko na mene nabasa taj se posigurno neće izgubiti. Dječak je i dalje gledao u zemlju i vrhom cipele, cupkao u betonsku kocku.
– Došao sam da tražim svoju kuću, svoje roditelje, braću i sestre ako sam ih ikad imao – odveza se jezik dječaka Abdul Delija.
Čistač se osmjehnu, izvadi tabakeru iz desnog džepa, izvuče jednu cigaretu i pomodrenim usnama od studi i umora obujmi žuti filter. Iz lijevog džepa izvadi upaljač i pripali cigar. Pod svjetlom plamena upaljača dječak ugleda lijevi nepotkresan brk. Ovakve brkove imao je i njegov starac koji je ostao u kolibi pored potoka.
Čistač Zalif Čabar povuče dim duboko u svoju utrobu, povrati ga kroz nos i usta, pa se ponovo obrati dječaku.
Sve si imao…. Neću reći… Imaš i sad, ali gdje si ti bio sve ove godine, sine moj.
Dječak Abdul Deli, kada ču ove riječi, prenu se ko da mu neko na zaspalo tijelo baci hladnu vodu.
– Kako se zoveš, znaš li? Tamo gdje si bio je li te ikada iko zvao imenom?
– Jeste, dječaku je nadolazila moć govora. Zvali su me Abdul Deli.
– Abdul Deli? – priupita čistač i tapnu šakom po sjedalu drvene klupe, kao da je tim udarcem želio usmrtiti komarca koji se vrtio oko njegovih ruku.
– Abdul Deli – odvrati dječak.
– Kada si prvi put čuo za grad Kaspij?
– Dok smo nedavno sakupljali granje u šumi iznad naše kolibe, naišao je čovjek u zelenom odijelu po kojem su svjetlucale toke. Imao je na glavi kapu sa strehom s koje je također svjetlucao obrub. Sjeo je blizu nas i pozvao starca s kojim sam, sve do danas živio, da zapale duhan. Starac je s mjesta bacio naramak grana i otišao njemu. Dugo su sjedili, pušili i pričali. Čovjek u zelenom odijelu je često pogledavao u mene i više puta pomenuo Kaspij. Pošto je otišao čovjek u zelenom odijelu, a i starac se pridigao i ponovo se dao na sakupljanje grana, pitao sam ga: šta je to Kaspij?, a kada mi je starac odgovorio da je to grad na dan hoda od naše kolibe – pitao sam ga u kojem je to pravcu, te on, ne izgovarajući ni riječ, baci ruku ispred sebe kao da zasiječe vazduh i pokaza prema onom brdu iza kojega se svakoga jutra pojavljuje sunce.
– A znači da je i tamo stigao Rahman Pijuk ? – priupita čistač i ponovo se maši za svoju tabakeru.
– Nikada mu nisam saznao pravo ime, mada mi je jednom dok smo dugo ostali budni u kolibi i dok su grančice pucketale u peći, pošto je dobro i naglas zijevnuo, rekao: dijete moje ja tebi nadjenuh ime, a svoje ne znam.
– Kako to? – čistač prebaci lijevu nogu preko desnog koljena i zaturi se na onoj klupi.
Dječak ponovo ugnu ramenima. – Znam, nastavio je dječak, da bi ga poneko, ali je to bilo vrlo rijetko, dozivao Durbeg. Znao sam da mu to nije bilo pravo ime, ali se on odazivao. Ja nikada nisam imao potrebu zvati ga; uvijek smo bili jedan uz drugog i sve što sam progovorio znalo se da je to njemu upućeno.
– A je li ti ikada rekao ko bi mogao biti tvoj otac?
– Mislim, i dječak se malo ispravio, da on o tome ništa ne zna. Nije se ni trudio da sazna. Niko nam nije dolazio a on je jednom nedjeljno odlazio u selo i otud donosio hljeb, konzerve, mlijeko i ponekad jabuke od kojih bi danima mirisala naša koliba.
Pričao mi je jednom da me pronašao smrznutog i zapuštenog i poveo sa sobom. Rekao sam mu tada – hvala vam dobri čovječe, a i sada mu kažem hvala, hvala što me nije ostavio da skapam u kakvom kanalu ili pokraj kakve zidine.
– Kako ste dolazili do novca za koji je kupovao sve to? – pitao je čistač.
– U obližnjim šumama oko naše kolibe sakupljali smo sasušene grane i stabla, od toga pravili snopiće i redali ih blizu naše kolibe. Pored njih je stajao lončić u koji su oni koji bi odnosili snopiće ostavljali novac. Starac nikad nije provjeravao koliko je novca u lončiću i koliko je snopiće odneseno; strpao bi pare u džep, a onda ih ostavljao u džep starog kaputu koji je visio blizu vrata kolibe.
Piao sam jednoga dana starca zašto im trebaju snopići grančica i suhih cjepki koje ostavljamo seljanima pokraj puta i on mi reče da oni snopiće koriste za potpalu vatre. Malo plaćaju, ali – nama je, uz puževe i pečurke, to dovoljno za podmiru u seoskoj prodavnici: malo soli, šećera, petroleja, zejtina, pokoja konzerva, sapun, šibica, pomalo duhana, koje kilo brašna i to je sve što nam treba u ovoj šumi, dijete moje, rekao mi je starac a meni se taj spisak zalijepio u memoriju i često sam, kao pjesmicu ponavljao u sebi spisak namirnica koje su nam potrebne kako bismo preživjeli u kolibi na kraju šume.
– Kada sam ti maločas rekao – vratio si se, učinilo mi se da je umjesto tebe moj sin koji je prije nekoliko godina otišao od kuće jer mu nisam mogao ispunjati želje. Ja sam radnik nadničar, čistač ulica i parkova i nemam mnogo novca, tek za najosnovniji život, a on je htio mnogo više. Rekao mi je, ako ne ispunim nekoliko njegovih želja, da će otići od kuće i tražiti nekoga ko će mu davati više. Otvorio sam vrata naše kuće, koja i nije mnogo bolja od te vaše kolibe i rekao mu: Izvoli, sine. Kada preskočiš ovaj prag ući ćeš u taj svijet u kojem ćeš tražiti bolje, pa izvoli…
Čistač se ponovo uhvati za tabakeru, duboko udahnu prohladni zrak koji je dolazio sa obližnjih brda, savijenim kažiprstom obrisa prvo lijevo, pa desno oko i nastavi:
– Pošteno govoreći nisam mislio da će otići, ali je on istoga časa iskočio kao životinjče iz kaveza i nestao u noć.
– Koliko mu je bilo godina? – upita dječak.
– Danas bi mu bilo tačno dvanaest godina četiri mjeseca i sedam dana.
– Kako se zvao vaš sin? – dječak Abdul Deli se oslobodio i raspričao, pa se i sam čudio otkud mu toliko riječi, kada je u njegovoj glavi bilo mnogo više laveži pasa skitalica, žabljeg kreketanja i ptičjih cvrkuta od ljudskih riječi.
Istina, starcu Durbegu, san često ne bi htio na oči, pa bi on do kasno u noć zapitkivao dječaka, ili mu ispredao priče koje su ga, najčešće, uspavljivale, pa kada bi on zapitao: – Abdul Deli, čuješ li šta ti pričam, a dječak bi samo kroz san jedva izustio koju riječ – starac bi se okrenuo na stranu i tako šutio dok ga san ne prevari.
– Pitao si me, veli čistač, kako se zvao moj sin?
– Jesam, pitao sam vas kako se zvao vaš sin. – Zalif Čabar zaćuta, proguta pljuvačku i sada tiho zaplaka. Izustio je ime svoga sina ali dječak Abdul Deli jedva razumi da se sin zvao Hikmet, a kada se čistač još malo smiri – ponovi: Hikmet, Hikmet Čabar – sine moj. Nije bio loše naravi, ali je odjednom riješio da ode i nestao. Ne pitaj kako su mi prošli svi ovi dani i godine bez njega… I sve se nadam, kojeg god dječaka ugledam da odnekud ide, da je to moj Hikmet. Na hiljade ih je prošlo pored mene ali ni jedan od njih nije bio moj sin. I tako, od same dosade i brige, izađem ovako na svoj teren, pa i kada nije radno vrijeme, čistim parkove i ulice i sve se nadam da će naići odnekud ili da će naići neko ko ga je negdje vidio i reći mi gdje se nalazi.
Ali, čekaj – čistač krenu prema dječaku – od svih koje sam sretao ti mi ponajviše ličiš na moga sina…
Dječak dohvati prutić nedaleko od njegovih nogu i stade njime udarati po svom mršavom koljencu, a kao da je nešto govorio; sebi i Zalifu Čabaru koji, u prva predvečerja, iz čiste dosade izlazi u gradske parkove, kupi razbacane otpatke i nosi u kontejnere.
*
Kada se upališe ulične lampe i cijeli grad zasuše žuta noćna svjetla, njih dvojica, otac i sin, krenuše svojoj kući.
Stigoše pred kućicu i zastadoše na velikoj kamenoj ploči. S te male sive piste često je pjevao pijetao Budo: ponamjestio bi se, raširio krila, nekoliko puta zamahnuo, kao da se sprema da poleti, istegao vrat i, gledajući prema gradu, zakukurikao, kao da je nekoga dolje u gradu dozivao.
Nekoliko puta je dolazila komšinica Sevda, službenica u Domu zdravlja Pod Bistrikom, i žalila se kako joj pijetao Budo često prekida san.
– I to, miloga mi i jedinoga Boga, kad najslađe spavam – žalila se službenica, ali Budo nije mario. Čim prvi zrak zore sklizne s Trebevića, on bi svojim kukurijekanjem najavio novi dan, kao da doziva baš nju, službenicu za koju se pričalo u mahali da je iskrivila obje noge penjući se na visoke štikle i silazeći strmim uličicama prema gradu. Nenavikla na visoku petu, često je iskretala noge, te joj, tako se pričalo, ostaše obje noge nakrivljene.
Obično, kada bi dolazila da se žali na Buda, započinjala bi:
– Komšija Zalife, ti znaš da sam ja, je l’ te, službenica i da uvijek moram biti naspavana i odmorna. Meni je Budo poremetio bioritam i ja nekada i ne ličim na sebe.
Zalif bi slijegao ramenima; nije mu padalo na pamet da zakolje ili proda svoga Budišu, koji je imao veliki hober rumen kao žar.
E, jest joj jednom odbrusio:
– Službenice Sevdo, znaš gdje je policija… I prođi me se više, živa bila – odmahnuo je rukom visoko iznad glave, želeći da prekine Sevdino jadikovanje.
I ona se trgnu, poskoči i tvrdo se zakle da će mu, kroči li u njenu avliju, obje noge skršiti.
E sada, na toj istoj ploči pred kućom, obasjanoj slabim svjetlom sijalice koja je visila iznad ulaznih vrata i s koje je pijetao Budiša često puštao glas, zaustavi se dječak Hikmet. Od tog trenutka prestaje biti Abdul Deli i prima mu se njegovo rođeno ime – Hikmet. Hikmet Čabar.
Stoje on i njegov otac Zalif na ploči pred kućom i, očito je, obojica strepe.
– Hajde – Zalif mu pokaza vrata.
Hikmet se još malo snebivao. Na slabom svjetlu Zalif uoči da su se po Hikmetovim obrazima počele javljati prve dlačice – crna mahovina ispod njegovog blago kukastog nosa, onakvog kakav je imala i njegova majka Hadžira.
Uhvatili su kvaku na vratima, blago ih gurnuli i ona škripnuše.
– Samo polako, sine moj – prošapta otac – ostala je slaba.
U sobi koja je zauzimala skoro cijeli prostor kuće tinjalo je slabo svjetlo. U gornjim uglovima sobe nazirala se paučina. Hadžira nije ležala, već je sjedila na krevetu, oslonjena o zid.
Hikmet stade ispred kreveta i zagleda se u nemoćno tijelo svoje majke. Suze mu krenuše. Ona malo podiže kapke, blago se osmjehnu i zauvijek zaspa. Ruke koje su joj visile niz ramena beživotno klonuše i ona zauvijek zaspa.
A onda su njih dvojica sjeli na krevet jedan do drugog i zašutjeli, sve dok se negdje u blizini kuće ne začu službenica Sevda i ne stade psovati pijetla Budišu.