Nije ni o iransko-američkom, ni rusko-ukrajinskom ratu, ni o inflaciji u kojoj grcaju građani svih nacija, ne samo na području Zapadnog Balkana (naravno, ako nisu na visokim položajima u vlasti), ni o međustranačkim trvenjima, nije ni o nekoj novoj Nobelovoj nagradi, ali jest vijest koja zaslužuje pažnju. Tim prije što spada u one koje razgaljuju dušu, na kakve smo odavno zaboravili. U najkraćem, u Banjaluci je održana dvadeseta, jubilarna manifestacija, nazvana „Dječije carstvo“, koju je ustanovio i sa grupom entuzijasta vrlo uspješno vodi dr Slobodan Stošić.
Pravovremeno se raspisuje konkurs za literarne radove učenika osnovne škole, pa je, kao i ranije, i ove godine stiglo nekoliko hiljada dječijih pjesama. Stručni žiri je izabrao najbolje i u Banjaluku pozvao pedesetak finalista, djevojčica i dječaka, a oni su stigli – pazite sad ovo – (da krenem s juga prema sjeveru) iz Sjeverne Makedonije, Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije. S njima su došli i njihovi nastavnici, i poneki roditelj. Nisu im smetale međudržavne, a u BiH međuentitetske granice, duga putovanja, čekanja na graničnim prelazima.
Podijeljeni su u dvije grupe. U prvoj, zavisno od sistema školovanja u pojedinim državama, bili su učenici od prvog do četvrtog, odnosno petog, a u drugoj od petog (šestog) do osmog, odnosno devetog razreda. Prepunom dvoranom Gradskog pozorišta „Jazavac“ odzvanjali su stihovi na makedonskom, crnogorskom, srpskom, bosanskom, hrvatskom i slovenačkom jeziku i – stiče se utisak – svi su sve razumjeli, što je potvrđivao i buran aplauz publike u kojoj je podjednako bilo i starijih i najmlađih slušalaca.
Na „Dječijem carstvu“ svake godine se, iz redova afirmisanih pisaca, proglašava Princ toga carstva, a po ugledu na to, proglašava se i princ ili princeza dječije poezije. Dodjeljuju se naravno i druge nagrade. Važnija od toga da li će neko od finalista postati poznati pisac jest činjenica da će mnogi od tih hiljada literata koji su slali svoje pjesme postati vjerni čitaoci, jer bez čitalaca, koji se nekako u posljednje vrijeme sve brže osipaju, ni književnost nema svoj puni smisao.
Djeca iz svih država nastalih rasturanjem Jugoslavije dva dana su se družila u Banjaluci. Nisu raspravljali o tome da li neka novostvorena država ugrožava drugu, ima li težnji da se uspostavi nečija hegemonija, o neizbrisivim posljedicama često vođenih ratova na ovom balkanskom tlu i sličnim temama koje zaokupljaju pažnju političara. Djevojčice i dječaci su se lako sporazumijevali na jezicima kojima govore, sklapali nova prijateljstva, razmjenjivali adrese. Takođe su razumjeli stihove desetak pisaca koji su se s njima družili.
Ne, nije ovo nikakva jugonostalgija, ovo je priča o tome kako možemo zajedno i kako možemo da jedni drugima ne smetamo, samo da makar malo odškrinemo svoja srca, ako ih ne možemo širom otvoriti kao djeca.
Uzgred, pitam se da li danas imamo ijednu književnu manifestaciju na kojoj učestvuju (odrasli) pisci iz svih ovih zemalja?
I još jedno razmišljanje, za koje će me mnogi optužiti da sam veći naivac od onih iz Hlebina ili Kovačice. Kada bismo pustili djecu da se dogovore o našim međusobnim (da ne kažem međudržavnim) odnosima, pa njihovo rezonovanje uobličili u pravna akta, možda bismo mogli mnogo mirnije i ljepše da živimo jedni kraj drugih.