Niz skelu lagano svlači se crv
Da ne bi jednoga kišnoga jutra,
ostavio pod skelom strv.
I dok silazi sve niže
Ne zna da je zvijezdama –
Dok je na skeli bio – bliže.
Skela je skela i ona u smiraju
Govori da crvi na njoj –
Duže traju.
U crnoj noći u bijelom danu
Crv Skeledžija zaroni –
Sa skele pravo u živu ranu.
I dok kroz dubine plićaka ide
Na površini – travke se otrovnice vide.
Crv se Skeležija uz travku penje
Da nije crv i još skeledžija
Reko bih – stenje.
Sad Crv Skeledžija uz travku gamiže
sav sretan nebesku galamu diže.
I da ga ne znam ja pastir stari
mogao bi čak i da me prevari
Za sebe da kaže da je mrav
I usto još – ko svijeća prav.