Pored mnogih drugih užasnih iskustava iz ratova tokom ljudske istorije, koji neprekidno traju širom Zemljine kugle, jedno od najporaznijih i najmučnijih je saznanja o bezgraničnoj svireposti takozvanih ljudskih bića. Samo ona ubijaju iz zadovoljstva, drugi živi stvorovi ubijaju iz potrebe. Zločini se stalno ponavljaju. Takozvana ljudska civilizacija nije našla način da to zaustavi, mada su često stizale poruke: nikad više! Protekli rat na prostorima nekadašnje zajedničke države, posebno u Bosni i Hercegovini, to je u punoj mjeri takođe pokazao.
Svaki nasilno oduzeti život je zločin. Broj tako oduzetih života ukazuje na više stvari. Tokom ratova, mahom u propagandne svrhe, obično se iznose podaci o većem broju zločina nego što je stvarno učinjeno. Tako je rađeno i u Bosni i Hercegovini, što je otvaralo mogućnosti za razne politikanske manipulacije, od jednih koji su to preuveličavali do drugih koji su to minimizirali. I ono što je potvrđeno, užasavajuće je.
Zastrašujuća je pomisao da se iza svake brojke krije jedna osoba, čovjek, ličnost, sa svim svojim ljudskim osobinama, životnim ciljevima, nadanjima, strahovima, radostima… Nečiji sin, kćerka, muž, brat, sestra, stric, ujak, rođak, drug, prijatelj…
Namjera ovog zapisa je samo podsjećanje na dvije ljudske osobine: svirepost, češću, i dobrotu, pojedinačnu. Obilje je primjera o svireposti. Navodim samo dva.
U Bišćanima kod Prijedora, tokom ljeta 1992. ubijeni su Himzo Ibrahimagić i njegovih pet sinova. Najmlađi je imao 18 godina. Poslije ekshumacije, obavljena je zajednička dženaza. Prisustvovala je i Halima, majka i supruga. Jedan od učesnika ukopa, kako je zabilježeno u medijima, rekao je: „Vjerujte, ta žena ima kamene oči. Ona više nema suza i nije u stanju da plače“.
Druge julske noći 1992, u porodični stan porodice Đure i Vlaste Golubović, uglednih profesora Gimnazije u Konjicu, upala su šestorica pripadnika Interventnog voda tamošnje Stanice javne bezbjednosti. Nije, dakle, riječ o nekoj paravojnoj jedinici nego o regularnim specijalcima. Đuru i Vlastu, zajedno sa dvojicom njihovih sinova, Petrom i Pavlom, odveli su na periferiju ovog naselja, poredali i strijeljali. Dok su petogodišnji Pavle i njegovi roditelji u krvi izdisali, sedmogodišnji Petar ležao je u šoku. Kada su zločinci otišli, pokušao je da nađe spas bijegom. I stigao je do najbližeg policijskog punkta, djetinjski naivno očekujući pomoć. Nije je dobio. Oni su ga službeno predali kolegama – ubicama. Ovi završavaju svoj započeti posao, ponovo, drugi put, strijeljaju sedmogodišnjeg Petra. Kažu da je to bilo na prilazu selu Begin Vir.
Može ovo biti povod za eseje o ljudima bez srca i savjesti, o beskrajnim ponorima ljudske mržnje, o koristoljublju kao mogućem motivu, o gradu koji je o tome ćutao i o još mnogo čemu. Ako postoji zločin nad zločinima, ovaj svakako spada u tu vrstu. Tri osobe koje su ovo učinile optužene su i suđene. Nekim čudnim sticajem okolnosti, sva trojica su, između pritvorskih i zatvorskih ćelija, preminula od srčanih udara. Božija kazna, šta li?
Ne pišem ovo radi sjećanja na Himzu i njegovih pet sinova, niti na Petra i Pavla. Ubijeno je hiljade maloljetne djece, najviše bošnjačke. Povod mi je gest jednog Čovjeka. Konjičanin Anis Kosovac sagradio je, u blizini svoje kuće, na ulazu u pravoslavno groblje, spomen-kapiju u znak sjećanja na Petra i Pavla, dječačiće iz predratnog komšiluka. U mermeru su uklesana dva zagrljena mališana u hodu, valjda u drugi, bolji svijet.
̶ Neću da se uklopim u sadašnju kolotečinu, neću da moja djeca koja su ubijena nemaju spomenik, a svima drugima koji u svom gradu ne dižu takve spomenike svojim komšijama druge vjeroispovijesti, neka je na sramotu ̶ rekao je Anis. Šta kazati o Anisu Kosovcu nego da je pošten Čovjek, ljudina. Ma, Čovjek i po. Nažalost, rijetko se takvi viđaju. I dodati, hrabar je.
Hrabar je upravo zato što njegov ljudski gest nije naišao na opšte odobravanje pripadnika bošnjačkog korpusa. Zamjera mu se što, kod toliko zločina učinjenih našem narodu, ističe ovaj slučaj. Time, kao, pomaže drugoj strani u njenom nastojanju da se izjednače krivice za ratne strahote i broj žrtava. Nije na liniji neosnovanih nastojanja da se dokaže da ubistva koja su učinili njihovi sunarodnjaci imaju pojedinačan karakter.
Ni na drugoj strani, među srpskim stanovništvom, ovom plemenitom ljudskom gestu ne pridaje se značaj kakav zaslužuje. Motiv je vjerovatno druge prirode: ne treba previše isticati dobrotu tamo nekog čovjeka iz reda Bošnjaka. Jer, dobrota je naša vrlina, zlo je osobina drugih.
Mada na groblju u Konjicu stoje vrata i mermerna ploča nedužnoj dječici Petru i Pavlu, za koju će se dugo pamtiti ko ih je podigao, osjećao sam potrebu da ovo napišem i, u svoje ime, kažem: hvala Anisu Kosovcu, ljudini. Njegov gest ubjedljiv je korak u pokušajima normalizacije međunacionalnih odnosa u lokalnoj sredini. Što ih bude više, to će i odnosi biti snošljiviji. Da, snošljiviji i normalniji. Namjerno ne naglašavam često korišćen termin pomirenje. Pročitah nedavno jednu tezu: ako nema kolektivne odgovornosti – ne može biti ni kolektivnog pomirenja. O tome će odlučivati naredne generacije.