Nedjelja je beznačajan dan.
Kroz njegove pukotine ulazi
tuga nesvakodnevnice.
Otimam se melankoliji,
šetnjom ulicama grada
sa bogatom prošlošću.
Na njega još uvijek curi
tinta s pera cara Franje Josipa
i na dvadeset milijuna grobova.
Mračno je ovo mjesto,
iako ima najviše sunčanih dana
u godini.
Ovdje je neprimjereno hraniti ptice.
One su uvijek site, okupane
baroknom svjetlošću, žive
na distanci s ljudima.
Ne zalijeću se u tuđe sendviče,
krila im služe kao štake.
Grad je pun malih ljudi
čarobnih ruku.
Prolaze pored skupih izloga
kao kamile koje su došle
samo da bi se vratile u oaze
koje su davno napustile.
Turisti su najbrojniji
stanovnici grada.
U glavnoj ulici nema djece.
Psi vode svoje gospodare
u frizerske salone
i kupuju im džempere.
U grad su se ušuljali stranci.
Oni kisele kupus,
peku odojka na ražnju.
Tuđim roditeljima presvlače pelene.
Svoje umivaju suzama
na fotografijama.
U njihovim snovima
nema mjesta za grad
u kojem su ostarili.
Kada se sretnu,
razmjenjuju dijagnoze
na zajedničkom jeziku.
To je njihov Requiem
za posmrtne ostatke
koje nose na svojim kostima.
Kradom oblače dječije kaputiće,
prave selfije za nadgrobnik.
Skrivaju tepihiće
ispod pazuha
i klanjaju u garderobama,
zahodima, na skrivenim mjestima
gdje još samo Bog zalazi
da se uvjeri u svoju prisutnost
na Zapadu.
Tijelo je njihovo hostija sa devet kora.
Iako im otpadaju nokti
od kopanja kanala
i ribanja toaleta,
stranci još uvijek dolaze
u zemlju bivših okupatora.