Nije mi bilo ni punih deset kada sam se definitivno opredijelio da kada odrastem budem novinar. Da radim u trafici i kao čika Milovan prodajem novine.
Čekajući taj dan svakodnevno sam se vrijedno pripremao za budući posao, pažljivo ispitujući i studirajući tri staklene strane trafike, što su je tog septembra postavili taman preko puta moje zgrade. Zadnja strana sa koje se ulazilo bila je potpuno nezanimljiva, sem što je na njoj već poslije nekoliko dana osvanuo crtež neke raskrečene djevojke, kojoj je pukotina među nogama sličila ježu. No, takvih je žvrljotina bilo na svakom zidu, a i moralo se dobro paziti da se ne nagazi na štogod smradno, pa iza kioska nisam zalazio.
Čika Milovan je već prvog dana sav izlog potpuno prekrio šarenim revijama, mrskim crnim novinama i pisanim i crtanim romanima, okačivši ih štipaljkama na zategnute špage. Od slike do slike, od naslova do naslova, ostavljao sam trag svog vrelog daha na staklima, želeći da pročitam i ono što je bilo najsitnijim slovima odštampano, upijajući likove stripova, razaznajući nazive serija.
Ja sam svakog petka kupovao Politikin zabavnik, to se znalo, to je moralo, imalo se – nemalo. Učiteljica je jednom na roditeljskom kazala da je Zabavnik korisna i vrlo poučna novina za dječiji uzrast, ali je istovremeno rekla da stripovi zatupljuju djecu, pa ih treba izbjegavati. To me začudilo i nekako rastužilo jer je poljuljalo moje betonirano mišljenje da je ona najpametnije biće, možda ne u cijeloj državi, ali u gradu sigurno. Jer, posmatrao sam ljude oko sebe koji nikada u ruci nisu ni sekunde držali bilo kakav strip i nisam mogao da zaključim da su nešto mnogo pametni. Naprotiv, čitali su o nekakvim komitetima, rezolucijama i referatima – sve je to pisalo u čika Milovanovim novinama na naslovnim stranama – a da si ih pitao kako se zove Fantomov konj – pojma nisu imali. A sve su druge konje znali napamet. Ja nikako nisam želio da na taj način budem pametan i rado sam se htio zatupljivati, samo da je imao ko da mi daje pare za sve te tajnovite i poželjne sveščice. Petkom sam bio prva nestrpljiva mušterija, prvi je Zabavnik sa gomile morao bio moj, ali je u nedjelji bilo još cijelih šest dana tokom kojih su redovno pristizali novi i novi naslovi.
Onog dana kada mi je čika Milovan grubo cuknuo u staklo, jer sam lice sasvim priljubio uz izlog, postao mi je najmrskiji čovjek na svijetu. Bio mi je prilično mrzak i do tada, stvarno, jer je samo vikao i mirisao na rakiju, ali je ovo bila kulminacija. Najmrže mi je bilo kada sam ga petkom čekao po sat vremena dok se dovuče iz kafane Pod lozom, gdje je češće sjedio nego u trafici. Gunđao je što žurim, da nije šećer u vodu, preturao je nervozno tražeći moju novinu i obavezno bi je po malo izgužvao i iscijepao, grubo je čupajući sa dna bale. Izgubio je živce, svi su govorili, na nekom otoku, gdje je ostao najduže, dok je god to trajalo. ‘Morao je i tamo da čeka fajront, kao Pod lozom’ – čuo sam jednom teta Zadu, koja je čuvala mog malog komšiju Bucka. Meni nije bilo baš najjasnije o čemu se to radi, ali sam znao da nije normalan već samim tim što imajući takav izbor na raspolaganju, on uvijek bira samo naslovnu stranu Politike i posljednje strane Pobjede. I stalno raspravlja o nekom Nato paktu koji nije ni primać jednom drugom, uvijek se nadvikujući sa sagovornikom, tvrdeći da on to bolje zna, jer zaista niko nije načitan kao on, da je s novinama po cijeli dan.
– Mali, reci onoj tamo da nam donese dvije kafe i po rakiju, ovdje u kiosk – prvi put u životu čika Milovan mi se obratio lično i direktno. Ni sam ne znam kako sam pretrčao ulicu, a da me nije što sprštilo, nego je sreća da tada nije bilo mnogo auta. Bila je, zbilja, tu blizu, parkirana crna opštinska Volga, ali se ona nije mnogo vozila, nego je šofer Cufo glancao po cijeli dan.
Uletio sam u kafanu, prišao šanku i bez duše prenio narudžbu konobarici Hanifi, što joj je butka u mrežastoj čarapi potpuno sličila ćurećem batku koje su vazda imali u Vračaru pred Novu godinu. Ljuljajući se kao lađa Hanifa je prešla preko puta i poslužila mušterije u trafici, pa se u povratku sazula kod lipe i dugo o travu otirala govno sa štikle, psujući nekim čudnim psovkama koje sam tada prvi put čuo.
—–
– E ovo je mnogo pametno učinjeo – komentarisala je Zada sa balkona – doveo je ovu djevojčuru iz kakvog usputnog ćumeza, dva put joj otac može bit. Sad se zaista usrećio.
– O, usrećiće se još mnozina, ja ti velim, ima tu što da čini više njih – dodala je Mika s prvog sprata, pa su se slatko smijale.
Popodnevnu smjenu u trafici preuzela je mlada, okrugla i nasmijana Rake, Milovanova nova žena. Onoj staroj se ionako traga nije znalo, jer je otišla mnogo prije nego joj se čovjek vratio sa tog otoka.
Rake je bila glasna, vesela i mnogo je voljela šampite, pa je Miftar iz slastičarne Ohrid svako malo, s onim svojim hitlerovskim brčićima i tacnom, dolazio do nje. Sačekao bi da ona u dva zalogaja smaže još mlaku šampitu, smijao se i vidjelo se jasno da uživa gledajući njene mesnate i sočne usne, okrugle obraze i bradu s rupicom. Strpao bi pare u džep i odlazio, smijuljeći se putem kao budala i pričajući nešto sam sa sobom.
Šampita je i mene prvi put uvela u trafiku, kad me Rake zamolila da joj je donesem, jer je njen Slatki otputovao kući, u Makedoniju. Ponudila mi je parče i rekla da sjednem ako hoću. Nisam uzeo šampite, ali veću čast nije mi mogla ukazati, nego mi dozvoliti da sjednem na slog starih novina u tijesnoj, ušuškanoj trafici. S ove strane sve je bilo drugačije: i izlog, i maleni prozorčić i spoljašnji svijet, što se nazirao između gusto izvješanih novina. Rake je gutala šampitu, a ja sadržaj kioska. Najednom se preda mnom nalazilo sve bogatstvo ovog svijeta, sve sam stripove mogao dotaći, razgledati, omirisati…
Došao sam i narednog dana i stidljivo se uvukao u trafiku, a onda svakog sljedećeg. Rake mi se već i radovala, jer se smrtno dosađivala kada bi popodne nastupila opšta pustoš i kada je pred trafikom krstario samo milicioner Lale, tapkajući dlanom po pendreku. Kad god bi se pojavio onako krupan i plav kao Blek Stena, ja bih lagano potonuo niže u moje gnijezdo od novina i sakrio bih lice stripom. Bio sam ubjeđen da se Lale stalno vrzma ovim dijelom grada jer još nije zaboravio sniježnu grudvu od prošle zime i da se još nada da će naći onoga što ga je za vazda obrukao. Ja sam vidio ko je na njega gurnuo grudvu veću od svake lopte sa gornje terase pošte i činilo mi se da svi znaju da znam. Sniježna bomba ga je promašila, rasprsla se o beton tik pred njegovim nogama, ali se milicioner kao pokošen ispružio na trotoaru svom svojom dužinom i težinom. Skočili su ljudi, kvasili ga i trljali, jedva su ga povratili, pa kad su razumjeli da ga ništa nije pogodilo nego se prostro od straha, svi su popadali od smijeha. Tako je Lale pandur poginuo bez metka, tako mu je poginula reputacija, tako je postao predmet sprdnje čitava dva dana koliko je snijeg i trajao. Dva dana opšte pomame u mjestu kada su stari k’o jedan polomili noge, mladi ruke, a glave su pogubili svi redom, ne želeći da išta propuste jer su znali da snijeg neće dugo.
Najviše sam volio da gledam poznata lica kada se sagnu pred malim prozorčićem od trafike, kada se smjerno poklone, pa možeš da vidiš jesu li skoro prali kosu, imaju li peruti, sijedih… izgledali su smiješno i jadno i baš mi je bilo drago što tako naopako prave kioske. Mali čika Avro, visok taman do otvora, poturio bi na njega svoje veliko dlakavo uvo iz kojeg su virile žice od slušnog aparata. Rake bi uvijek, vidjevši žice, toliko zagraktala da je siroti čovjek morao odskočiti sa zemlje. Zade je dolazila da iz Praktične žene izvadi mustru za heklanje, a Bimo, pisar u sudu, gledao je samo Čik i Zum reporter u izlogu. Jednom je Čik i kupio, pa ga je umotao u Pobjedu i otrčao bez osvrtanja.
Morao sam Raki da objašnjavam da Komandant Mark i Zagor Te Nej nisu jedno te isto, iako su obojica zgodni i mišićavi. Vođa Vukova sa Ontarija bori se za slobodu protiv Crvenih mundira, kazivao sam joj, a Duh sa sjekirom sa svakim ko ugrožava pravdu. Svejedno, rekla je, ona voli obojicu, a ne podnosi onoga Ripa Kirbija, jer je uštogljen i nosi naočare. Baš kad sam krenuo da branim Ripa, da joj sve potanko kažem o njemu, o njegovoj pronicljivosti i pameti, u trafiku je mrtav pijan upao Milovan. Nas dvoje nije ni pogledao, nego je otvorio ladicu i zgužvao gomilu para koje je strpao u džep. Mlada žena ga je uhvatila za ruku, pokušala da ga zadrži, čupala ga za rukav, ali se on otrgao i otišao brže nego je i došao. Rake je opsovala za njim, pa bijesno rekla da će mu ona pokazati. Iz ladice je pokupila svaku paru, zatim zadigla haljinu i gurnula ih u gaće. Sve sam vidio: lastiku od bijelih gaća vezanu u čvor, crveni trag što ih je ostavila na njenom mekom mesu trbuha i dlake oštre kao žica što su iz gaća štrčale na sve strane. Ništa mi oku nije promaklo i odmah mi je naumpao naslov za moj nikad napisani roman ‚Njegovom oku ništa ne promiče’. Nekoliko puta počinjao sam da pišem o svevidećem tajnom agentu, ali bih uvijek sjutradan shvatio da sve to previše liči na strip što ga upravo imam u rukama. Riješio sam da se pisanju posvetim kada jednom prestanem da čitam.
Lale je jedini kupovao filter Dijamant i to sam kod njega iskreno cijenio. Te su mi cigarete djelovale jako otmeno jer su sličile jednim stranim što su ih pušili samo pomorci. Nikako nisam podnosio Moravu i Zetu i u nekoliko navrata neki su me ljudi, što sam ih do tada poštovao, prilično razočarali, kupujući baš njih. Milicioner bi se svaki put naslonio na banak od kioska, virio bi kroz otvor i zasmijavao Raku, ispušivši najmanje tri cigare dok bi, napokon, platio svoj Dijamant. Znam da sam jednom pročitao kompletnog Mandraka i već se dohvatio Teksa Vilera, a on je još visio na izlogu. A kada je, jedne neradne nedjelje, zatekao nas nekoliko iz komšiluka gdje sjedimo na prag od kioska, grubo nas je istjerao:
– Silazi otale, brzo! Kakav je to način – sjedite li kući na trafiku!?
Nisam u kući imao trafiku da na njoj sjedim, ali da sam često na nju mislio – jesam. Znao sam stati kraj prozora, gledati izlog i bilježiti svaku promjenu na njemu. Bilo mi je, zato, neobično što u trafici jedne kišne večeri ne gori svijetlo i nimalo se nisam lijenio da u papučama siđem i pogledam. Mrak je, može neko da provali, da zapali, sve je to moglo – čitao sam da se to često događa. Prišao sam oprezno, nikoga nije bilo u blizini i ulica je bila pusta, a iz trafike su se čuli čudni zvuci. Prepao sam se i baš kad mi je palo na um da treba potražiti Lala milicionera, zaškripala su vrata i iz trafike je, pritežući kaiš na pantalonama, iskočio upravo on! Nije me vidio, sakrio sam se iza Volge, disao nisam, krepao sam skroz. Izašla je za njim i Rake, pogledala brzo na sve strane, popravila kosu i žurno se uputila svojom uličicom uzbrdo.
Poslije nove godine danima je izlog trafike bio prekriven bijelim pakpapirom i velikim je slovima pisalo: POPIS. Zabavnik sam išao da kupujem kod Dode, skroz na Pijacu, jer on nikada nije zatvarao, a stripove sam posmatrao s čežnjom.
Sigurno je već bio i februar, jer je već počelo drugo polugođe, kada je moja trafika ponovo otvorena. Zatrčao sam se srećan, poželio sam i Raku da vidim, ali me u okviru prozorčića dočekalo skroz nepoznato lice neke mršave, crne žene, koja mi je kao robot rekla: Izvol’te? Nisam ništa uzeo, ništa nisam ni odgovorio, samo sam se pokunjeno vratio na svoju stranu ulice.
Dani su prolazili. Zade je sa terase pričala o nekakvom Milovanovom manjku i nagađala hoće li baksuz stari opet u zatvor, a ja sam ćutao i budno pratio nove trafikante, vrebajući da uhvatim vole li rakiju ili šampite.