Davno nekad, bio sam dijete kad je nena preselila, televizor se nije smjelo paliti četrdeset dana. Jeste, doduše, tajno, radi važnih utakmica, ali otac mi je zabranio da o tome govorim. Očevo bogohuljenje, u kojem bijah radosni suučesnik, prvi put spominjem sada.
Jako se teško snalazim u ovom bezvremenu. Pokušavam ga stoga obilježiti kao što šumar obilježi izabrano drvo u tamnoj i nepoznatoj šumi. Dane silom trpam u okrugli broj, određujem početak i kraj ničega i tako iznova pokušavam stvoriti vrijeme. U tom se besmislenom nastojanju iscrpljuje sva moja snaga.
Četrdeset je dana od početka morije. Računam taj početak od zatvaranja kavana, gostionica i buffeta, koje sam obično pohodio. Dan ranije, zadnji prije morije, uspio sam za šankom uvrijediti dragog prijatelja. Više se ne javlja, a ja se osjećam kao ostavljena žena, čija ljubav još ne trne. Nikad nisam imao prijatelja što uvrede pamti.
Četrdeset je dana od velikog potresa u gradu. Na početku bijaše strah, prost i uvredljiv. Za potresa se tresla zemlja i zgrada u kojoj živim. Zatim noge. Moje.
Grad je dirljivo ranjen. Gledam ga povijenog i slabog. Ćutim žal, mučan i neprijatan, jer slutim da jednako žaluje svaki naizgled spašeni sretnik. Rane grada govore mi o meni slabom, oštećenom tek ružnim strahom. Sažaljenje nije ljubav, zatomljena, pa sad probuđena i uvećana stara, ili pak nova, što se naglo rodi i razbukti u nekom iznenadnom događaju. Grad sam napustio.
Četrdeset je dana od tog kratkog putovanja. Žudio sam da bude negdašnje, slobodno i iscjeljujuće, ali sam, kao uznik kuglu na lancu, vukao tjeskobu i krijumčario sebe u sve istom prostoru. Vratio sam se u grad.
Četrdeset je dana tjeskobe, neodređene i tupe. Tjeskoba kaši misao i u žitkoj se tekućini rasipa volja. Teško takav čitam i ono staro, davno pročitano. U Ratu i miru bez uspjeha tragam za veličajnošću prošlih vremena. Sadašnje se čini tako neznatno. Uzalud su Levijevi Utopljenici i spašeni, ne umijem se više zagledati u tuđe dno, previše je ova mjera vlastite uniženosti.
Nadam se da nisam kriv što četrdeset dana jednu veliku ljubav trošim bezvoljno, nervozno i bahato. Jer možda se više ne ponovi. Često razgovaramo, a ja ništa ne kažem: ”Moja ti…”
Pusti su brojevi onih koji sada pišu, uzneseni, biće, prividom da se događa nešto jedinstveno ili čak uzvišeno. Ne događa se ništa.
I ovi su redovi beznačajna, skromna pisanija, nalik muljavom iscjetku iz gnojnog prišta, koji će ostaviti neprimjetan trag na koži.
I čekam, eto, da prođe narednih četrdeset dana.