Evo me, sam,
Stojim na ulici
Pred zgradom
U koju se,
Dok je bio rat,
Doselio Marko,
Moj crnogorski brat.
Prohladno popodne
I kiša rominja
Kao da nikad
Stati neće,
Na ogradu
Markove terase
Jedna ptica crna
Sa žutim kljunom
Slijeće.
I ćuti ona,
Sva pokisla,
Jedna kapljica kiše
Pade sa vrha moga nosa
Ona ptica kisne
I gleda u vrata terase
kroz koja se
Nekada pojavljivala
Grgurava Markova kosa.
I komad hljeba koji će
Istrošiti pticama, psima
I mačkama –
Mješovitoj brigadi
Koja
Kao i hiljade nas hoće
Samo da živi
I da se ponekad
Zalogajem suhoga hljeba
Zasladi.
Kiša rominja
Sliježe se moja mokra kosa.
Čekam da izađe onaj
S kojim odlazim u šetnju
Na Poljine.
Onaj koji već treću godinu
Leži nepomičan
Na groblju koševskom
I po čijoj ploči
Pada ova ista kiša
Sarajevska.