U MENI
Ne znam
kad je počelo
sjećanja mi se motaju oko nogu
kao gladni psići
kada
da li onog trena kada je
sunce hitnulo zlatni kamen –
u moj prozor
da li onda kada mi je taj grumen svjetlosti
naglo rastvorio još usnule kapke
i počeo da razmotava šarene pruge
koje ranije nisam opažao
Da li ja – da ili sam to ja
ili se u mome liku
u mojoj svijesti
u meni
naselio neko drugi
i taj drugi morao je
morao je…morao je…
da ode
Kamo?
TRAGOVI STOPALA
Niz padinu
po rosom razlistaloj travi
travi koja je zapamtila
tragove mojih čobanskih stopala
koja je bila prostirka
i bila šaptalište
malih dječačkih tajni
po toj travi
blistali su krajičci nekih puteva
nekih šara drugačijih od onih
koje su se ugnijezdile na biljcima
naših planinskih zima
drugačiji od majčinih rukoveza
i sestrinih marama
natopljenih čežnjom
u kući u očevom prozoru
jabuke i cvijeće
još niko nije dolazio da uzme
JA SAM ZNAO
Ja sam jedini znao
da mi predstoji dugi put
i sunce je znalo
zato mi je hitnulo
zladnu grudvu –
kreni…
kreni
ne osvrći se na bajku
najranijih jutara
tek probuđeni plamen na ognjištu
sanjive glasove, djedov kašalj
vareniku i kuruzu
pseći lavež
i klepetalo ovna predvodnika
ne osvrći se na
proljećne dvorce
razlistalih šumaraka
klokot potoka i raznobojne oči
mladih umiljatih cvjetova
koji neće dočekati ljeto
ne osvrći se na srebrnu odoru snijega
svilene čalme jelika i omorika
i hladno ruho po golim rukama nevjeste breze
koja čeka svog zelenog viteza
ne osvrći se
na ono što si bio ti –
jer ko zna, možda si čitavo to vrijeme
ti ipak bio daleko
na drugom mjestu
ili si ovdje bio samo djelićem svog bola
i svoje nade
ili možda….
možda…
MOŽDA
Možda si bio
skok u pastirskoj igri
dio neke razbrajalice
osmijeh na licu djevojčice
svileni dodir jagnjećeg runa
Možda si bio
kap naglog pljuska
i zgrčeni do kosti premoćeni
posmatrač
gorolomnih Iljinih kočija
što grme po tamnim oblacima
i ispod plamenih točkova
rasipaju ljute rojeve
ognjenih pčela
Možda si bio
Da li znaš šta si bio
da li…
NIKAD NISAM ZNAO
Zašto je svijet tako čudan, poznat
a prepun tajni
Šta se krije pod pragom
u zidovima, pod krovom
umotanim u mrak i paučinu
gdje noću šušte krila nepoznatih ptica
i raspletene kose vila sa tijelom od mjesečine
Što škripi u vratima
okovanoj skrinji drvenom posuđu
ležajima u kojima traje miris sasušenih trava
i znoj vilovitih kosaca
vječnog ljeta koje bih želio ponijeti sa sobom
tamo
kuda – tamo!
tamo kud moram da odem
da bih pronašao onaj dio sebe
za koji slutim da postoji
ali ne znam u kom obliku
sa kakvom tajnom u očima
dobrotom na dlanovima
sa slavskom ili zadušničkom čašom
sa očajem ili nadom
blagoslovom ili kletvom
tajnom koja me goni i zaustavlja
podstiče i sputava
PROLJEĆNI BARJACI
Po mojoj ruci mili mrav
iza ograde od ižđikalog žbunja
orlja potok nabujao od otopljenog snijega
po nebu bijela stada
traže svoj put prema plavim livadama
vjetar na zelenom konju
povija nepokorne grane
okićene razlistalim barjacima proljeća
ptice pjevom i krilima
iscrtavaju zagonetnu kartu ljubavi
Sve nekud hita, juri
željno da savlada daljine
dočepa se novih obala
na kojim ima više sreće, ljepote i
sunca
Da li i mene
negdje
čeka takva obala
ili je sve samo varka –
nasmijana maska pod kojom se krije
pravo lice samoće i straha
U ZAVEŽLJAJU
I ti onda kreni
sitnim koracima
sa željom
da što duže sačuvaš pod tabanima
toplinu i sigurnost
arkadijskih vrtova djetinjstva
(Ljeti se kreće
do velike sreće
kuda leti bubamara
sva crvena s bezbroj šara)
ili snažno i odlučno
bez obzira na zapreke
nekad zatvorenih očiju
na ivici ponora
nekad glavom kroz zid
kad se može ili ne može
hrabro
stisnutog srca
i zgrčenih pesnica
Kukavice ostaju u svojoj tjeskobi
u utjehi bez pokrića
Oni drugi ruše zidove
ali neizvjesno je da li će i oni stići
ZAUSTAVLJENO VRIJEME
Majka me je u zoru probudila
poljupcem u obraz
seja mi je tutnula u džep
komad jučerašnje pogače da što zagrizem
usput
Djed se nasmijao krezubim ustima
pas je zalajao i potrčao da me isprati do ceste
Sve su to bile stvari koje sam ponio u sjećanju
Bezbrojne sitnice svakodnevnog seoskog života
stvari stvarčice potezi detalji razgovora
isprane riječi
štedljive nježnosti, mrve sa sirotinjske trpeze
sve sam to poslagao u zavežljaj, u skrivene pretince duše
Tu riznicu niko mi ne može opljačkati
te dragocjenosti skrivene u meni
Prebiram kako mi je teško i kad mi se čini da sam sam
na svijetu
Na njihovom tihom plamenu grijem promrzle prste
i sleđeni pogled zaustavljam sivim fasadama tuđine
Donebesnim neboderima i ispražnjenim ljudima
isprogramiranog života
XXX
Kuća je motrila s brda
kuda to ptice u kljunovima
rasipaju plave krpice neba
kada sam pošao
vodile su me najprije
stope otopljenog snijega
što su se slivale niz padinu
azbuku te poruke dobro sam utuvio
Sad je bilo pravo vrijeme za odlazak
zatim su se ti tragovi izgubili
i pojavila se izlokana staza
koja vodi u svim pravcima
Svako je u njoj pored kolskih točkova
utisnuo bosom nogom svoj trag
da se brda ne pomiješaju
da bjegunci prepoznaju svoje zaustavljeno vrijeme
kad požele da se vrate
kad vjetar donese
miris rijeke i tamnih zvona iz
budućnosti koja će se
preodjenuti u prošlost
Nove pjesme iz rukopisa “BUSEN” 2019.god.