Zateknem se na Dobrinji
svakoga dana oko podneva
na Bulevaru Mimara Sinana
i zastanem kraj jedne bašče
gdje žena u transu sadi cvijeće
i pjeva:
“Znam još uvijek crne kose sjaj
osjećaje probudi u tebi
možeš reći da je svemu kraj
nikada ti vjerovala ne bi”
Uviđam da počelo je proljeće
težak miris pokošene trave udara mi u prsa
i da sam opet u životu
postao migrant
vječno migrirajući iz svoga
u svoj jezik, iz narečja u narečje,
nikad u tuđinu
Zakocenut, pustim jednu suzu
i u dertu poželim da migriram
u pičku materinu