Druge godine opsade događa se čudo. Nakon što joj je u borbama s neprijateljem junačkom smrću postradao muž, mlada je, kao peruška luka tankovijasta balerina, zanijela sa svojom žalošću.
Ne može biti da se to zbiva po drugi put, vikali su razočarani i pomalo gnjevni.
Ponovljeno čudo nikako ne može biti čudo, okretali su od nje glavu, podozrijevajući pomalo da se radi o prevari.
Njoj je, međutim, trbuh rastao, kao što svakoj trudnici raste, pa je po rubovima nadošla i zaokružila se, iako se gladovalo, neprijatelj nije propuštao hranu u grad, i njezinu trudnoću nitko nije ozbiljno shvaćao.
Kada je došlo vrijeme da rodi, nisu je primili u rodilište.
Smilovao joj se portir. Otključao je velika metalna vrata, pustio je u podrum, u kotlovnicu, hladnu i mračnu, koja je vonjala na mačju mokraću, naftu i još nešto što nije mogla prepoznati. U uglu, na odbačenim kučinama, siva je napaćena mačka dojila svoja četiri mačeta.
Tu možeš, rekao je, i pokazao joj prljavi pusti madrac u onom najsuhljem uglu kotlovnice.
Nije znala kako ni što da učini. Mačku bi pitala, e da je na vrijeme mislila, pa da je naučila mačji jezik.
I tako je, u brizi oko onoga što čini, a ne zna što čini, rađala zemljanu figuru, koja se saobražavala s njezinom utrobom tako da je ne povrijedi. Izašavši na svijet bila je veličine djeteta i prikazivala je, nasmijanog i dobro raspoloženog, nekoga tuđeg boga, koji je pomalo sličio njezinom mrtvom čovjeku.
Našla je još onih kučina. Prepovila u njih je svoga rođenog boga, portira je pozdravila sa što više razuma u glasu i pogledu, i zaputila se nazad kroz grad po kojemu su sa svih strana padale granate.
Nemoj, poginut ćeš, vikao je za njom portir.
Ali nije potrčao da je zaustavi.