Njemački i domaći fašisti učinili su u progonima nedužnog stanovništva tokom Drugog svjetsko rata, uključujući i ljude iz mog visočkog kraja, brojne zločine. U jednoj raciji 1943. uhapsili su Radoslava-Radu Skopljaka i još nekoliko seljana iz Dolipolja i odveli ih u zatvor. Poslije nekoliko dana gladovanja i drugih zlostavljanja, vezali su im žicom ruke na leđiima i smjestili takozvani G vagon. Kada je voz krenuo u njima nepoznatom pravcu, jedino što su nazirali bilo je da ide prema Sarajevu.
Uvijek samouvjeren i snažan, Rade se trudio da oslobodi ruke. Poslije mukotrpnih napora i povreda, uspio je. Bila je to veliko olakšanje za bilo kakve dalje odluke i postupke. U vagonu je bilo dvadesetak vezanih mučenika. Rade je odvezao ruke nekim od njih, a oni drugima. Na njegovo veliko čuđenje, neki nisu prihvatili da im se ruke odvežu. Vjerovatno su bili obeshrabreni i uplašeni da to zločincima može biti povod za dodatno kažnjavaju. Valjda u ljudima doživotno tinja nada da im se neće desiti ono najgore.
Voz je stao u Podlugovima. Uskoro su se otvorila vrata vagona i vojnici su prvu dvojicu uz vrata izveli napolje pa zatvorili vrata. Poslije izvjesnog vremena ponovo su otvarali vrata i izveli drugu dvojicu. Obojica su držali ruke na leđima mada im nisu bile vezane. Jedan od njih je bio je Rade. Povedeni su prema najbližem elektičnom stubu nedaleko od željezničke pruge. Vojnici su nosili ljestve i konopce pa je bilo nesumnjivo da ih vode na vješanje. Rade je grozničavo razmišaljao kako pobjeći. Iznenadivši ih, snažno je gurnuo i oborio dvojicu vojnika i počeo bijeg, trku svog života. Cilj mu je bio jasan, rijeka Bosna. Ubrzo je čuo pucnjavu. Znao je da za njim i trče. Projurio je kroz prvu pa drugu baštu, ne osvrćući se. Pucnjava nije prestajala. Onda je, srećom, stigao do visokih kukuruza i sjurio se među njihove redove. I dalje je čuo pucnjeve. Njihovi zvuci miješali su se sa šuštanjem zrelih kukuruza. Nadao se da progonitelji ne mogu trčati njegovom brzinom. On je to radio do iznemoglosti. Nakon nekoliko stotina metara, dočepao se obale Bosne. Nije zastajao, skočio je u rijeku i počeo plivati na drugu stranu. Onako umoran, na lijevu obalu je stigao pedesetak metara nizvodno. Radovao se grmlju u koje ušao. Dalji cilj mu je takođe bio jasan, što dublja šuma. Stigao je i do nje i prvi put osjetio olakšicu, bio je na svom terenu. Poslije dužeg pješačenja, klonuo je i odmarao se u nekom najskroviitijem mjestu. Kasno je stigao do svoje kuće. Bolje se čuvao od novog hapšenja. Rijetko je spavao u kući.
Poslije nekoliko dana, kroz selo su prošla zaprežna kola s tijelima nekoliko komšija koji su obješeni. To mi je jedan od prvih šokantnih utisaka iz djetinjstava. Uskoro se saznalo da je pokušao pobjeći još jedan mučenik, ali nije uspio, ubili su ga pucnjavom iz tada čuvenih automata zvanih šmajseri. Saznalo se i da su, poslije Podlugova, zločinci nastavili vješanje zatvorenika u Ilijašu, Jošanici, Semizovcu… Radili su to na željezničkim stanicama u uvjerenju da će tako zaplašiti najviše stanovništva.
Naredne, 1944. godine, Radoslavu i njegovim komšijama stigle su nove patnje. Isti zločinci spalili su kuće u Dolipolju i susjednim selima i ubili sve što su stigli.
Srećom, Radoslav je izbjegao novo hapšenje, odgojio čestito potomstvo i proživio relativno dug životni vijek.