Ne bih, s ovim životnim iskustvom, mogao reći kako je Bikac ikada, ikome, mogao biti uzor.
Završio je bravarski zanat, nije bio loš u poslovima kojih se prihvatio. Imao je svojih mana, kojih, sad mi se čini nije bio svjestan. Mislio je kako je uvijek u pravu, živio samo za danas, nije u njegovim mislima i djelima bilo jučer i sutra. Samo se držao onog dijela iz Očenaša: kruh naš svagdanji, daj nam danas. Ostalo je zanemarivao.
U vrijeme kada su naši ljudi masovno odlazili u Njemačku, Austriju, na, kako su to onda zvali, privremeni rad, a sad to zovu dijasporom, otišao je i Bikac. Otišao je, radio tamo kao bravar, ljudi su govorili da je bio dobar radnik, sposoban i vrijedan. Dolazio je svako ljeto, nekoliko godina, kao i većina ondašnjih ljudi.
Mi, djeca, čekali smo ga s velikom radošću. Donosio nam je igračke, plastična auta, plastične puške, lopte i puno slatkiša svake vrste. Nije u tome imao mjere. Sa sebe bi skidao majice, košulje, kapute, samo ako bi netko rekao kako su dobri i da takvih kod nas nema. Nije žalio ni trena, samo da nekoga usreći i pokaže kako njemu te stvari nisu bitne.
Dva-tri puta, koliko se sjećam, dolazio je i oko Božića. Tada bi se do dugo u noć sjedilo na Zarackovoj verandi, pilo se, mezilo i pjevalo božićne pjesme. Zaracko je svirao tamburu, moj stari lijepo je pjevao, kao i tetka, a ostali su samo davali tercu ili, jednostavno samo otvarali usta i polako pijuckali, ponajviše rakiju. Nakon par pjesama, dok su uzimali zraka, palili nove cigare, dolijevali rakiju, Bikac bi samo rekao:
– Hajmo sad jednu božićnu – kao da su do tada pjevali neke starogradske ili, ne daj Bože, narodne. Njegova se slušala, ipak je on tu samo nekoliko dana, a svima je donio ponešto.
Meni, kao djetetu, nikako nije bilo jasno zašto Bikac dolazi autobusom ili vlakom. Zašto, kao i drugi ljudi koji rade u Njemačkoj, ne dolazi autom. Poslije, kad sam malko narastao, kad sam malko prisluškivao razgovore mojih roditelja, tetke i tetka, shvatio sam da Bikac pije, puno pije, loče, kako bi rekao moj stari. Svi su se slagali da je bolje što nema auta i ne vozi, jer bi mogao nekoga zgaziti, ubiti autom, ili napraviti neku drugu pizdariju.
Jednoga dana, neke tamo davne godine, dobijemo vijest kako se Bikac vraća kući. Nije mi, tada, bilo jasno odakle ta vijest, jer par godina nije bilo nikakvih vijesti od Bikca. Starom nije bilo svejedno pa bi znao, onako, misleći da ga mi ukućani ne vidimo, pustiti koju suzu za njim, najčešće kad je bio pijan, ali ipak, plakao je za bratom. Najgore mu je bilo što nije znao nikoga tko je radio s Bikcem, niti gdje je on točno živio i radio.
Inače, to Bikac, ostalo mu je od mene, jer nisam ga znao zvati imenom Mirko nego Biko. Nekako su ga svi počeli tako zvati i ostao je Biko, Bikac.
Tako je jednoga dana Biko, jednostavno, došao. Sjećam se, bio je u nekom dugom kaputu, sam i bez ikakvih darova. Nisam tada znao kako ga je ondašnja milicija dovela do Zenice i predala mom starom, starijem bratu, jer Bikac se nije mogao pojaviti djedu na oči. Bio je protjeran iz Njemačke jer je ostao bez posla, a njegova partnerica ga je prijavila za udaranje i zlostavljanje i nje i njezino četvoro djece iz prvog braka. Švabe su to žurno riješile i istjerale ga iz zemlje uz zabranu povratka na deset godina.
Stari, uz dogovor s mojom mamom, odlučio je odvesti ga do djeda, njihovog oca, kako bi on presudio i donio odluku gdje će Bikac nastaviti živjeti.
Skupila se tada obitelj i započelo je vijećanje što uraditi s Bikcem. On onakav, blesav kakav je bio, još je rekao drugom stricu kako za njim ide dvanaest kufera stvari, garderobe i darova za sve nas, a da je on samo prethodnica. Stric je danima odlazio na željezničku stanicu provjeravati gdje su njegovi koferi, dok mu moj stari nije, svečano objavio:
– Ma zajebava i tebe i nas. Nema nikakvih kufera. Njega su Švabe istjerali. Ima samo ono što je na njemu.
Stric je Bikca gledao ispod oka i samo gledao da ga odvali šakom zato što ga je vukao za nos i pravio budalom.
Svi su se digli da djed izbaci Bikca na ulicu, odrekne se i njega i njegovih postupaka. Tada je djed odigrao pravu kartu u toj partiji. Zapamtio sam to za sva vremena. Svima je rekao:
– Ne serite više. To je moje dijete, moj sin. Kakav je takav je. Ima mjesta za njega u ovoj kući. Što jedemo mi, jest će i on. Kad ne budemo imali mi, neće ni on. Hajde sad da mu pružimo šansu, nađemo posao i nek’ se jebe.
Poslije tih djedovih riječi nije bilo više komentara, jer poslije šefa se ne govori, nego kreće u akciju.
Mama i tata, više mama, dali su se potragu za ljudima koji bi nešto mogli pomoći oko zapošljavanja i, nekako brzo, Bikac je dobio posao u tvornici sokova i preradu voća i povrća.
Doista je iskoristio šansu i postao vrijedan i odgovoran radnik. Ipak, nije ga napustila ona misao o življenju za danas, sutra i jučer, ponovno, nisu postojali. Mi, djeca smo željno iščekivali njegovu plaću. Tada nam je nemilice kupovao svakakvih slatkiša. Sve je to trajalo četiri, pet dana, a poslije ništa. Bez para, bez cigara, bez rakije. Onih dana dok je imao para imali su svi, kad nije imao, nije imao samo on.
Nije Bikac volio vodu nikako. Ni u čaši, ni u kadi, ni u koljenu. Mi smo se zezali s njim kako se okupa samo kad pijan padne u seoski potok. Išao je s nama na rijeku Bosnu, mi smo se kupali do iznemoglosti, preplivavali s jedne u brzake na drugu, sunčali se, pa opet kupali. Bikac bi samo sjedio na obali, pušio i pio konjak. U vodu nije ulazio ni u ludilu.
Jedino kad bi ulazio u vodu bilo je kad bi lovio ribu. On nije bio od onih ribara koji zabace udice i mamce i čeka ribu.
– Meni je to dosadno. Nemam ja strpljenja čekati da riba zagrize. Volim je hvatati na brzinu.
Bikac bi lovio ribu na skakavce i muhe. Bacao bi udice u brzake i odmah trzao natrag. Nahvatao bi on brzo puno ribe, nosio baki da čisti i peče, nerijetko bi dijelio susjedima, kad nahvata baš previše. Tada bi stajao u vodi do gležanja, ne dao Bog da uđe u vodu do koljena.
Nekako se, u Društvenom domu, organiziralo ribarska večer. Spremao se program, skečevi, pjesme, pričanje čuvenih ribarskih priča, bilo bi i hrane i pića, za neke male novce. Bitno je bilo druženje i zabava. Trajalo bi to do kasno u noć, ili do ranog jutra, kako tko uzme.
Bikac se počeo pripremati za odlazak na tu ribarsku večer oko podneva i na zaprepaštenje svih nas odlučio je, uz brijanje, oprati kosu.
Ode on, opere kosu i uzme sušilo. Vidio je kako se služi sa sušilom, ali ga nikada nije upotrijebio pa kad je uključio sušilo i potekao vrući zrak, Bikac ga je panično ugasio, prepadnut vrućinom. Pomislio je kako će opeći glavu i da će mu kosa i koža izgorjeti. Mi smo, naravno, umirali od šege. Onda je, kad mu se kosa osušila, vidio da se digla na glavi, leprša oko glave, sama iznenađena čistoćom, Bikac se prepao, ono baš prepao, kad se vidio u ogledalu:
– Trle, Trle, što je ovo!? Što mi je ovo bilo!? Jel’ ovo treba ‘vako!? – panično je pitao, nikako se smiriti, prepadnut izgledom kose i glave.
– Hajde budalo, samo si oprao kosu, pa se ona iznenadila – rekao mu je Trle, moj najmlađi stric, dok smo mi, sa strane, plakali od smijeha. Ipak je Bikcova kosa uvijek bila masna i prljava, kao da ju je svaki dan mazao uljem.
Ostao je Bikac živjeti u našoj staroj kući, sam, jer svi su drugi ili pomrli, ili otišli u inozemstvo.
Pričali su mi kako je do smrti radio, a za plaću uzimao bocu rakije. Pio je sam, kakav bio. Živio je do zadnjeg dana za ono svoje danas, bez sutra i bez jučer. Pokopan je u zajedničku, obiteljsku grobnicu, s bratom, ocem, djedom i maćehom.
Kuće u kojoj sam rastao, a u kojoj je živio Bikac od protjerivanja iz Njemačke sve do smrti više nema.