Sestrina zgrada miriše na zapršku i punjene paprike. Oduvijek su mi išli na živce njeni pretjerano revni susjedi. Ramenom skrivam dječje lice od svitanja, pretvaram se da prvi zvukovi stubišta nisu kotačići našega kofera. Stan je otključan, zadržavam dah i nadam se da će nas pas ovoga puta dočekati mahanjem repa. Polažem kćer na pripremljeni ležaj, prekrivam joj stopala. Mlaz vrele vode u kupatilu sapire prašinu i vonj autobusa. Već za trideset minuta morali bismo krenuti prema Dubravi. U šest sati počinju dijeliti brojeve za pregled.
Sjedimo u tramvaju i kćer još lagano drijema u svome sjedalu. Kosa joj miriše na kokos i čokoladu. Na stanici ulazi mladi bračni par, nespretno pridržavaju platnena kolica za kupovinu. Obrazi su im crveni i natečeni. Kroz misli mi struji hladnoća Vlaške ulice i ispucane ruke moje žene. Između sebe nosimo golemu plinsku bocu, zadužili smo je na izbjeglički karton. Niz dlanove nam propada sav teret života, dom koji smo ostavili iza sebe i provincijski biljeg otisnut na leđima. Ne možemo izdržati i boca se kotrlja niz stepenice tramvaja. Ljudi nestrpljivo cokću i kolutaju očima. Stid ne bira žrtve, pomislih dok ono dvoje nesretnika pokušava smjestiti svoja kolica između sjedišta.
Bolnički hodnici beskonačni su i plavi. Kćer se sada već sasvim razbudila i trčkara bezbrižno po prostranom atriju. Vodi me do pulta s grickalicama i stripovima. Podiže uvis džepno izdanje Garfielda i smije se. Pogled mi zapinje na reklamnoj ilustraciji Hogara Strašnog i sve zamiriše na kasno ljeto u studentskom naselju Šarengradska. Nas nekoliko ilegalaca igra poker u sobi, na vratima se začuje bojažljivo kucanje. Ulazi preplašeni, mršavi brucoš i pogledava čas papirić u lijevoj ruci, čas našu uzavrelu partiju.
„O-ovo je moja soba, rekli su…“, muca raširenih očiju.
S moje desne strane sjedi Strašni, Čapljinac gorostasnog izgleda i južnjačkog srca. Lijenim pokretom dodaje mi nož kojim smo nešto ranije rezali domaću slaninu.
„De ga ti prikolji, bliži si“, mrmlja i raspoređuje svoje karte.
Hodnik gori od našega smijeha i topota koraka onoga sirotog brucoša. Ništa nije toliko prkosno i slobodno kao mladost. Kupujem svojoj kćeri Garfielda i produžujemo dalje do ortopedskog tehničara.
Zvonko nosi sve manire zagrebačkoga gospodina. Brada mu je iritantno uredna i miriše na mentol. S nelagodom primjećujem skoreni komad blata na vrhu mojih tenisica. Kćer stoji ispred njega i razdragano mu priča o svojim prijateljima i učiteljici. On je naizgled sluša dok joj po trupu oblikuje gipsani otisak. Prokleto brzo raste i gotovo svaka tri mjeseca mora dobiti novu ortozu.
Uspjeli smo srediti da ide preko uputnice, morao sam zvati onoga rođaka s Črnomerca. Naravno da je iskoristio i tu priliku da me napomene kako bi sve bilo drugačije da sam onda pristao. Proljeće je naprasno zauzimalo parkove Dubrave, žena i ja sjedili smo u skučenom dnevnom boravku.
„Kaže da će nam srediti sve papire, da je već to radio…“, šapućem joj.
„Ti bi to stvarno htio? Da ti djeca govore kaj?“, gleda me ustrajno i molećivo.
U prolasku kroz Knin vidjeli smo babu kako gura gotovo nov štednjak. Po smežuranom licu izbijale su joj graške znoja. Bilo je nešto toliko tužno i smiješno u tome prizoru. Možda je zaista ljudska dužnost uzeti ono što mu je ponuđeno, pomislio sam nekoliko dana kasnije. Izolir trakom lijepio sam rupu na zidu, za prvu ruku. Štednjak u našem stanu iščupan je takvom silinom da su sa sobom odnijeli i utičnicu i dovode struje. Bit će teško to ponovno napraviti. Tako smo, valjda, htjeli. Da nam je teško, ali da smo doma.
Zvonko ispire gips s ruku i govori nam da sačekamo dok se otisak stegne. Liječnik će nas primiti nešto kasnije. Kćer lista Garfielda i mrmlja gotovo nečujno sadržaj malih prozorčića. Stavljam joj dlan na koljeno.
„Znaš da te tata čuva?“, naslanjam usne na njenu meku kosu.
„Tajo-majo“, odgovara mi zaigrano.
Najednom mi više nije važno. Grad kojemu sam pripadao do srži i koji mi je postao stran. Zadimljeni podrumi i prve Džonijeve svirke, koferi puni pića i zaostaci stipendije, hodnici ETF-a i jesen zapletena u gornjogradske klupe, sivilo neba i gorak okus konzervirane juhe od gljiva, snijeg koji otresam s kaputa i osmijeh namješten za njih što me čekaju u posuđenome stanu.
Izlazimo iz bolnice i čvrsto stišćem svoju kćer za ruku.
„Hajde, vodim te na sladoled!“
U ruksak spremam nalaze.
Kontrola za tri mjeseca, po potrebi i ranije.