Ponedeljak.
Pišem svešteniku iz Beiruta, na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla – Bože, molim se da budete dobro, kako mi je samo žao.
Abouna Justinos Dib ne odgovara. Poslednja prepiska je bila sličnim povodom – javila sam mu se nakon pogleda u snimak nadzorne kamere u njegovoj crkvi, avgusta četvrtog, godine 2020. Na snimku se on moli, kad kroz vrata i prozore uleće vazduh potisnut detonacijom, bacajući krhkog slugu Božjeg kao leptira na plamen Bogorodičine ikone.
Odgovara tada sa: hvala na brizi, bilo je veoma teško.
Provodim dan misleći na leptire u Beirutu.
Utorak.
Prvi dan beogradskog oktobra zamutio. Abouna Justinos Dib posle dvadeset i četiri sata odgovara: Amin, vrlo je teško. Molim vas, molite se za nas.
Pišem mu nešto o veri. Na engleskom, ekonomičnom jeziku ovozemaljskog pakla.
Ne pišem ono o čemu mislim – oče dragi, u dalekom i dragom Beirutu, danas mi se otac vratio sa skenera sa rakom. Poslali smo ga tamo sa reumom a vratio se sa tumorom. Još koliko juče bila sam posvećenija Vašoj muci, dragi oče. Svih ovih godina divim se postojanoj snazi Vaše radosti dok krštavate i venčavate Vašu pastvu, sve te divne beirutske leptire, na koje mislim kad pođe vojska. A evo već danas događa mi se moj maleni Beirut od kog Vaš postaje dalji jer mi je duša tesna za tolike leptire.
Praštajte. Vrlo je teško. Molite se za nas.