Iz ciklusa priča “Jastrebova koljena”, nastalih po pjesmama Jamesa Tatea, iz zbirke “Jastrebove uspomene”, štampanima u Mogućnostima, jesen 2011, u prijevodu Miloša Đurđevića
*
Volio sam je gledati dok se redi, brije, tušira i sve tako, u vezi kupaonice i nje. Stajao bih i samo promatrao, dok mi je krv razapinjala tijelo. Izvana je dopiralo zavijanje sirene, činilo se kao da netko doziva naša imena.
– Što je to? – podigla je glavu i prekinula radnju.
Vani je vladao pakao. Po svemu sudeći, grad je bio u plamenu.
– Nešto bez veze. Ne zamaraj se s time – nisam mislio o ničemu izvan keramičkih pločica.
Nije me bilo briga. Bio sam napaljen. Zabole me za grad. Jedino do čega mi je bilo stalo u tom momentu, bilo je uletjeti kada ona završi.
Ipak, krikovi onih što su se još ufali u nas, krikovi očaja što su dopirali kroz zidove, ometali su je. Zato je ona pomela mene.
– Idi, molim te, vidi šta sada hoće! – bilo je više zapovijed nego molba. – Bogamu, da čovjek ne može imati ni pet minuta samo za sebe.
*
Uletio sam direktno u kaos.
Eksplozije što zaglušuju, plameni jezici što se belje s krovova i prozora, bujica iz puknutih cijevi što se kotrlja niz ulice noseći za sobom automobile, iz zbirke kolekcionara saobraćajnim znakovima, i mumije, izgnane iz milenijskog sna. Nesnosan smrad i zavijanje sirena drobili su zrak.
Kroz nebo od dima, netko je dozivao.
– Yo-Yo, tebe sam tlažila! – čulo se odozgo.
Mlado od King Konga i Jassice Lang nesigurnim je koracima, kao da je tek prohodalo, razaralo grad. Žensko nahoče, od dvadesetak i kusur metara, zgrabi me i podigne visoko u razini svojih očiju.
– Saćemo se iglat, samo ja i ti! – iz usta joj je smrdilo na sasušenu rigotinu.
Jedan kraj iščupanog kabela zaveže mi oko struka, zatim me kompletnog omota istim kabelom do drugoga kraja koji je držala u desnoj ruci. Pa me pusti da padam, da se vrtim, da se vraćam, da povraćam. Gore dolje, bezbroj puta. Bio sam njen Yo-Yo!
Prolazio sam kroz kuće sugrađana, provlačila me kroz rijeke na mjestima gdje rijeka nikada nije ni bilo. Dok se čudovište zabavljalo, plakao sam od očaja i vikao:
– Ovo je besmisleno! Ovo nema smisla!
– Ne trebaš se obazirati na ovo. To je samo golemo, jadno traćenje vremena! – doviknuo mi je punog kljuna jastreb što je doletio oglodati mi jetra.
– Nema straha. Nemam hepatis ce. – ohrabrio sam supatnika. Glavno mi je bilo da nisam sam.
Vrtjeli smo se dalje zajedno. Proletjeli smo kroz moju kuću. Jedna gola žena je vrisnula:
– Sram vas bilo! Upadate bez kucanja.
*
Začulo se kucanje na vratima. Svoj tovar izbacio sam hitro kroz prozor. Ušla je sasvim nepoznata gola žena i rekla:
– Dragi, jesi li uspio bebi promijenit pelene?
Na krevetu je bilo golo žensko dijete. Kroz prozor su se čule psovke i glas nekog uvrijeđenog građanina.
– E, jebiga! Ovo stvarno nema smisla! Pa nije uopće moj broj! – s gađenjem je mumija od sebe odbacila usrane pelene što su joj netom doletjele, kroz prozor naše kuće, ravno na glavu.