Miljenko Jergović

Arijelova pisma/3

Kako i kamo pobjeći iz Rusije, uz sedam sitnih prepreka koji istovremeno tjeraju na bijeg i isti taj bijeg čine težim

 

Već sam nešto govorio o tome kako je rusko društvo razjedinjeno, kako često u istom stanu ljudi ne znaju gdje da se sakriju od ljudožderskih stavova svojih bližnjih, već sam govorio o tome kako društvo pod utjecajem propagande vidi (ili možda baš sasvim ne vidi?) Ukrajince… A danas bih htio nešto više reći o praktičnom i svakodnevnom životu Rusa u današnjoj Rusiji, tačnije o tome kako već skoro svaka druga osoba mlađa od 50 misli gdje da odavde zbriše. 

Važno je reći da su u Rusiji već sad: 

Još neke će posljedice rata i sankcija naravno stići malo kasnije, kad budu dosegnuti svi mehanizmi ekonomskog i društvenoga sistema zemlje. 

Tako da ljudi (dovoljno odrasli da sami donose svoje odluke te dovoljno mladi da imaju zdravlja za ovakve avanture) počinju da odlaze iz zemlje u potrazi za bilo kojom povoljnijom životnom situacijom, za stabilnošću, mjestom gdje bi vjerovatno mogli da izražavaju svoja mišljenja bez straha da budu uhapšeni, maltretirani i represirani za svako neslaganje s “linijom partije”.

Najveći broj ljudi iz Rusije (smatrajući da nema slobodnog ulaza u EU, potrebne su vize itd) sad bježe u tri zemlje: 

Gruziju – gdje već 15 godina funkcionira prozapadni politički sistem, ali još uvijek (bez obzira na vojni sukob 2008) ostao je normalan (a među starijima čak i dobar ) odnos prema Rusima i ruskom jeziku kao sredstvu komunikacije. 

Jermeniju – zemlju gdje 80 % stanovništva smatra Ruse svojim prijateljima i saveznicima (ovdje bi trebalo nešto reći o jermensko-azerbajdžanskim ratovima, ali ostavimo to za drugi put), govore ruski i imaju rodbinu u velikim gradovima Rusije i jugo-zapadnim regijama gdje je oduvijek bila brojna jermenska manjina. Jedino što je valjda problem, ruska vlada (kao i u situaciji s Ukrajinom) ne smatra Jermeniju nezavisnom zemljom već kao nekim satelitom s lokalnom autonomijom, bez prava donošenja samostalnih strateških i političkih odluka. Što faktički znači da će uz bilo kakvu destabilizaciju situacije u regiji, jermenska vlada (kurirana iz Moskve) lijepo uraditi sve što njezini kuratori kažu. 

Tursku – omiljenu destinaciju za milijune ruskih turista od početka devedesetih, čiji bezvizni ulaz, normalan odnos i pojednostavljeni bankarski sistem sigurno privlače ljude da migriraju i koriste turski turistički biznis od kraja zime. Također je važno reći da Turska (bez obzira na očiglednu Erdoganovu autokratiju, te sve moguće paralele s Rusijom) nije neki čvrst saveznik ni Rusije, a ni Zapada, i da se baš u ovom trenutku drži te čuvene neutralnosti, od koje je i Švicarska odustala.

Veliki broj ruskih iseljenika nema baš konkretnu viziju svoje budućnosti, naročito u situaciji kad kartice ne rade i jedino što imaš u drugoj zemlji je gotovina, koju ne možeš da izneseš iz Rusije bez deklariranja i bez hiljada carinskih pitanja, a ne možeš ni da je u poželjnoj valuti podigneš, niti da do kraja isprazniš vlastiti račun. 

Sretni su oni kojima sad sav njihov posao leži u laptopu i dobijaju platu u USD ili EUR. Još sretniji su oni koji u ovoj situaciji imaju neku “stranu” karticu i račun u evropskoj banci.

Malo nesretniji su oni što imaju svoj biznis u Rusiji, a da biznis ipak funkcionira bez njih. Ali to sigurno znači da tako ne može funkcionirati dugo, i da moraju bar ponekad da navrate i vide šta i kako. 

Skroz su nesretni ljudi koji su izgubili posao i pobjegli van Rusije samo da bi pobjegli, nemajući ni radne dozvole, ni normalne registracije i prijave boravka (čak i u bezviznim zemljama) itd. 

Vidjevši ovo, ljudi što su ostali tu u Rusiji (pa i ja sam) razmišljaju sad o mogućoj emigraciji, i naravno da u tome pokušavaju biti što oprezniji. Toliko barem koliko život danas dozvoljava. 

Exit mobile version