Almi Ćosović, na smrt pretučenoj u Podgorici
Jesi li, Prečisti robe, vrisnula
I u invalidskim kolicima
Prestavila svoju malodobnu Milicu
Kada je krvnik zamahnuo.
Jesi li u ta dva dana kome,
Dok niko drugi još ništa znao nije,
Sanjala red kadifa oko tvoje kuće
I kako Milica tvoja mila
Iskače iz kolica,
Otkida jedan cvijet
I tebi ga primiče da pomirišeš
Cvijet rumen kao tvoja krv
Koja je s glave kapala u tišinu.
I onog dana u bjelini bolničke postelje
Kad ti je druga tvoja A.
Mazala sasušenu kožu
Otvorila si oči,
I, prvi put od kad si zaspala –
Osjetivši njenu blizinu i glas –
Pustila suzu, prozirnu kao kristal,
Koji se kotrlja niz bjelinu obraza.
Progovorila je suza – posljednja zauvijek –
Glasom koje razumije samo majčino srce
Koje je otkucavalo iznad tvog uzglavlja.
Hoću da živim,
Rekla je suza dok se kotrljala
Prema uglu modrih usana.
Danas si u svojoj vječnoj kući,
Sazidanoj po mjeri tvoga tijela,
U postelji bijeloj.
Eto te kao hurija
Iz snova onih koji su te željeli.
Tebe je, o Prečisti robe,
Ubio bezdušni Dušan!
Hijena sa podvijenim repom
Nestaje u prvi čestak
I čeka crne zarove noći –
Da se izbavi iz sebe.
I krvi tvoje prečiste.