Glavni apel na naslovnoj stranici drugih najvažnijih hrvatskih novina: “Vratio se u politiku, a skrivio je smrt”. Ne, krivo ste pomislili, ne odnose se te riječi na Branimira Glavaša, jer Glavaš nije ni napuštao hrvatsku politiku. Onaj koji je “skrivio smrt”, a čijim se povratkom – sugeriraju nam novine – trebamo zgroziti je Radimir Čačić. Tako na istoj naslovnici, ako naslov nije dovoljno ekspresivan, čitamo i: “Čačić mi nije izrazio sućut za suprugovu smrt, već je to učinio nakon šest dana mom odvjetniku.”
Zaključak je to opsežnoga reporterskog izvješća s druge i treće stranice. Tu također piše i da je usmrćeni bio “dobar čovjek, volio je pomagati drugima”, kao i da je stanovao u žutoj katnici, “možda i najljepšoj u toj ulici”, za sobom je ostavio udovicu – “Katlin sada živi sama”, ali čuva je “pas mješanac”, koji je lajao dok su reporteri s njom razgovarali… I tako riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, čitatelj doznaje kako je divan čovjek bio madžarski građanin Gyorgy Liptak, čiju je Čačić “skrivio smrt”.
Na naslovnici tjednoga političkoga žurnala fotografija je Katlin Liptak i naslov dostojan nedavno ugašene Arene: “Preživjela sam Čačićev nalet, ali moj suprug Gyorgy nije”. U tekstu, pak, objavljenom u udarnome dijelu novina, na punih pet stranica, nadograđuje se i kiti prilog za hagiografiju nesretnika stradalog u prometnoj nesreći, pa piše, recimo, i ovo: “Čak ni mjesni župnik nije znao da je itko zadnjih dana poginuo, što samo pokazuje koliko je pokojni Gyorgy Liptak bio samozatajan.” Neobično je kako reporteru nije na um palo da gospodin Gyorgy, možda, nije bio vjernik i nije išao u crkvu, te da zato župnik za njega ne zna? Ili bi u ovome hrvatskom strašnom času bilo blasfemično takvo što i pomisliti?
Radimiru Čačiću dogodilo se nešto strašno. Sudjelovao je u prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi. Sud će tek utvrditi je li nesreću izazvao, te kakva je i kolika njegova krivnja. Ali što god da se dogodilo i kako god bilo presuđeno, njegov se život zaustavio. Slijedi nastavak u kojem će ga zauvijek pratiti misao da bi dvoje ljudi danas bilo živo da je on u svome chrysleru zakasnio samo koju sekundu, da je vozio sporije ili da nikada nije ni krenuo na taj put…
Zašto onda u hrvatskim novinama piše nešto skroz drugo? Zašto se Čačića predstavlja skoro kao bešćutnoga ubojicu s umišljajem? Vjerojatno zato što našemu prevladavajućem novinarstvu savršeno odgovara stereotip o srazu okrutnoga moćnika i maloga, nedužnog čovjeka. Njegovo će stradanje, vjeruju oni koji ne žele drukčije misliti nego u stereotipima, dirnuti desetine i stotine tisuća čitatelja, podići će u nebo novinske naklade, jer to je prava roba, to je ona priča koja se već dugo čekala, i nevažno je ono što se u takav stereotip ne uklapa. Recimo, ljudska sućut, moral i razumijevanje…
Ovakav model novinarstva – gdje se pojavljuje zli i bahati moćnik, kojemu se suprotstavljaju mase čistih, nevinih i “samozatajnih” vrijednih ljudi i građana – jedan je od tipskih tabloidnih modela. Ali navlas istim stereotipom služi se i fašistička propaganda. Malo je toga u povijesti novinarstva znalo biti toliko odurno poput tog postavljanja na stranu maloga čovjeka, pa još onoga koji je pao kao žrtva moćnika s imenom i prezimenom. Malo je toga društveno tako opasno kao “prijateljski” tabloidni pristup stradanju “maloga čovjeka”. Uostalom, i nacistička himna (poznatija kao “Die Fahne hoch”), nosila je ime po jednome malom čovjeku, radniku i partijskome aktivistu Horstu Wesselu, kojega su 1930. ubili komunisti. Dirljiva priča za neki ovovremeni tabloid…
Radimir Čačić, naravno, za hrvatske prilike nije nikakav moćnik, jer da jest, vijest o njegovoj prometnoj nesreći nikada ne bi metastazirala u naslovnice na temu njegove bahatosti i bešćutnosti, niti bi se i prije provedene istrage, i to usred hrvatskoga novinskog mainsteama, proglašavao, malne, za ubojicu.
Informacija bi se, da Čačić ima moći i utjecaja, objavila vrlo diskretno, negdje u sredini novina, uz sućutne primjedbe kako se takvo što svakome moglo dogoditi. Da Čačić ima stvarnu moć, nikome ne bi na um palo da reportere šalje u Madžarsku, a ako bi se dogodilo da se naš novinar eto baš slučajno zatekao tik uz cestu u času kada se moćni varaždinski političar zabio u madžarski auto, novine ne bi objavile njegov članak. Zabrana bi se opravdala sasvim razumnim objašnjenjem kako se u ozbiljnome novinarstvu i u odgovornom društvu bilo čijem sudjelovanju u prometnoj nesreći valja pristupiti krajnje oprezno, svakako drukčije nego ubojstvu na mah i s umišljajem, ratnome zločinu ili – primjerice – nepotizmu u zapošljavanju. No, takva zabrana ne bi svjedočila o ozbiljnosti i odgovornosti hrvatskih medija, nego samo o moći sudionika u prometnoj nesreći.
Zli, bahati moćnik i dobri mali čovjek
Glavni apel na naslovnoj stranici drugih najvažnijih hrvatskih novina: “Vratio se u politiku, a skrivio je smrt”. Ne, krivo ste pomislili, ne odnose se te riječi na Branimira Glavaša, jer Glavaš nije ni napuštao hrvatsku politiku. Onaj koji je “skrivio smrt”, a čijim se povratkom – sugeriraju nam novine – trebamo zgroziti je Radimir Čačić. Tako na istoj naslovnici, ako naslov nije dovoljno ekspresivan, čitamo i: “Čačić mi nije izrazio sućut za suprugovu smrt, već je to učinio nakon šest dana mom odvjetniku.”
Zaključak je to opsežnoga reporterskog izvješća s druge i treće stranice. Tu također piše i da je usmrćeni bio “dobar čovjek, volio je pomagati drugima”, kao i da je stanovao u žutoj katnici, “možda i najljepšoj u toj ulici”, za sobom je ostavio udovicu – “Katlin sada živi sama”, ali čuva je “pas mješanac”, koji je lajao dok su reporteri s njom razgovarali… I tako riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, čitatelj doznaje kako je divan čovjek bio madžarski građanin Gyorgy Liptak, čiju je Čačić “skrivio smrt”.
Na naslovnici tjednoga političkoga žurnala fotografija je Katlin Liptak i naslov dostojan nedavno ugašene Arene: “Preživjela sam Čačićev nalet, ali moj suprug Gyorgy nije”. U tekstu, pak, objavljenom u udarnome dijelu novina, na punih pet stranica, nadograđuje se i kiti prilog za hagiografiju nesretnika stradalog u prometnoj nesreći, pa piše, recimo, i ovo: “Čak ni mjesni župnik nije znao da je itko zadnjih dana poginuo, što samo pokazuje koliko je pokojni Gyorgy Liptak bio samozatajan.” Neobično je kako reporteru nije na um palo da gospodin Gyorgy, možda, nije bio vjernik i nije išao u crkvu, te da zato župnik za njega ne zna? Ili bi u ovome hrvatskom strašnom času bilo blasfemično takvo što i pomisliti?
Radimiru Čačiću dogodilo se nešto strašno. Sudjelovao je u prometnoj nesreći u kojoj je smrtno stradalo dvoje ljudi. Sud će tek utvrditi je li nesreću izazvao, te kakva je i kolika njegova krivnja. Ali što god da se dogodilo i kako god bilo presuđeno, njegov se život zaustavio. Slijedi nastavak u kojem će ga zauvijek pratiti misao da bi dvoje ljudi danas bilo živo da je on u svome chrysleru zakasnio samo koju sekundu, da je vozio sporije ili da nikada nije ni krenuo na taj put…
Zašto onda u hrvatskim novinama piše nešto skroz drugo? Zašto se Čačića predstavlja skoro kao bešćutnoga ubojicu s umišljajem? Vjerojatno zato što našemu prevladavajućem novinarstvu savršeno odgovara stereotip o srazu okrutnoga moćnika i maloga, nedužnog čovjeka. Njegovo će stradanje, vjeruju oni koji ne žele drukčije misliti nego u stereotipima, dirnuti desetine i stotine tisuća čitatelja, podići će u nebo novinske naklade, jer to je prava roba, to je ona priča koja se već dugo čekala, i nevažno je ono što se u takav stereotip ne uklapa. Recimo, ljudska sućut, moral i razumijevanje…
Ovakav model novinarstva – gdje se pojavljuje zli i bahati moćnik, kojemu se suprotstavljaju mase čistih, nevinih i “samozatajnih” vrijednih ljudi i građana – jedan je od tipskih tabloidnih modela. Ali navlas istim stereotipom služi se i fašistička propaganda. Malo je toga u povijesti novinarstva znalo biti toliko odurno poput tog postavljanja na stranu maloga čovjeka, pa još onoga koji je pao kao žrtva moćnika s imenom i prezimenom. Malo je toga društveno tako opasno kao “prijateljski” tabloidni pristup stradanju “maloga čovjeka”. Uostalom, i nacistička himna (poznatija kao “Die Fahne hoch”), nosila je ime po jednome malom čovjeku, radniku i partijskome aktivistu Horstu Wesselu, kojega su 1930. ubili komunisti. Dirljiva priča za neki ovovremeni tabloid…
Radimir Čačić, naravno, za hrvatske prilike nije nikakav moćnik, jer da jest, vijest o njegovoj prometnoj nesreći nikada ne bi metastazirala u naslovnice na temu njegove bahatosti i bešćutnosti, niti bi se i prije provedene istrage, i to usred hrvatskoga novinskog mainsteama, proglašavao, malne, za ubojicu.
Informacija bi se, da Čačić ima moći i utjecaja, objavila vrlo diskretno, negdje u sredini novina, uz sućutne primjedbe kako se takvo što svakome moglo dogoditi. Da Čačić ima stvarnu moć, nikome ne bi na um palo da reportere šalje u Madžarsku, a ako bi se dogodilo da se naš novinar eto baš slučajno zatekao tik uz cestu u času kada se moćni varaždinski političar zabio u madžarski auto, novine ne bi objavile njegov članak. Zabrana bi se opravdala sasvim razumnim objašnjenjem kako se u ozbiljnome novinarstvu i u odgovornom društvu bilo čijem sudjelovanju u prometnoj nesreći valja pristupiti krajnje oprezno, svakako drukčije nego ubojstvu na mah i s umišljajem, ratnome zločinu ili – primjerice – nepotizmu u zapošljavanju. No, takva zabrana ne bi svjedočila o ozbiljnosti i odgovornosti hrvatskih medija, nego samo o moći sudionika u prometnoj nesreći.