Život u krizi i u strpjenstvu

Sljedeća godina bit će teška, tražit će od nas mnoga odricanja, radit ćemo više, zarađivati manje, da bi nam jednom bilo bolje. Takvim je riječima, pred odlazak u Ljubljanu, predsjednik Josip Broz Tito radnim ljudima i građanima čestitao novu 1980. Predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, savezni premijer, Veselin Đuranović bio je zadužen da sprovede “program ekonomske stabilizacije”, koji će zemlju izvesti iz krize, zaustaviti pad proizvodnje i preokrenuti izrazito nepovoljan odnos između izvoza i uvoza. Na tom će poslu Đuranović i sagorjeti, pa će Jugoslavija dobiti svoju željeznu lejdi, u osobi Milke Planinc. Ona će se s krizom obračunati uvođenjem oštrih restrikcija, nestašica svega i svačega, dramatičnim ograničavanjem osobne potrošnje. Ali zemlja je još dublje potonula, bauk inflacije kružio je Jugoslavijom, pa je Milku Planinc zamijenio Branko Mikulić. Njega će, pak, kada inflacija bude na vrhuncu, smijeniti Ante Marković – prvi predsjednik SIV-a koji je imao protukandidata, Borisava Jovića – koji će vrlo jednostavno, u kratkome roku, pobijediti ekonomsku krizu. Ali tada ćemo, vrlo brzo, shvatiti kako postoji i nešto što je narodima važnije od privatnoga i društvenog blagostanja, stabilne valute i ekonomije.

Stigla je demokracija, koja će, u našem slučaju, biti samo uvod u rat: najprije u agresiju JNA, pod neformaliziranim vrhovnim zapovjedništvom Slobodana Miloševića, na Sloveniju, Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, a zatim i nekoliko sljedećih, lančano povezanih ratova, koji će nas na neko vrijeme odmoriti od ekonomske krize i gospodarske nestabilnosti.

Rat, međutim, još nije ni svršio, kad li je započela privatizacija društvenoga vlasništva. Kako sredstava za proizvodnju, kratkoročno, uvijek vrijede više od same proizvodnje, Tuđmanovi su ekonomski i gospodarski stratezi krenuli s uništavanjem proizvodnje, s ciljem rasprodaje sredstava za proizvodnju i osobnog bogaćenja. Rat je, kažemo, trajao, i to bi, u nekoj drugoj zemlji, bilo smatrano ratnim profiterstvom, i to na najvišoj razini. Na kraju, međutim, jedini osuđeni ratni profiter u državi, barem u prvostupanjskoj Turudićevoj presudi, bit će Ivo Sanader. Naš hrvatski Julije Timošenko…

Nekoliko tjedana nakon nove 2000, usred zime, ministri nove, Račanove vlade, na posao su, na Markov trg, došli na biciklima. Bio je to znak promjene društvenoga kursa, najava obračuna s pljačkom u privatizaciji. Kako se tada nije znalo za Juliju Timošenko, nitko nije optužen, ni osuđen, a priča o privatizaciji pretvorena je u nacionalnu legendu, poput priča o Zvonimirovoj lađi, velom Joži i medvjedu Brundi.

Četiri godine kasnije došao je Ivo Sanader. O tome što se događalo sljedećih sedam godina, znamo uglavnom sve. Premda smo s vremenom zaboravili da je i to bilo vrijeme ekonomske krize, nepovoljnog odnosa uvoza i izvoza, rezova, štednje i odricanja, imperativa da radimo više, a zarađujemo manje, svega, dakle, što je najavio drug Tito, prije nego što će otputovati u Ljubljanu, odakle će ga vratiti u kovčegu prekrivenom zastavom.

U mandatu Jadranke Kosor naša će ekonomska i gospodarska kriza dobiti međunarodni, europski i svjetski legitimitet. Pod kraj njezina mandata Ivan Šuker najavit će izlazak iz krize, a ona će, malo pred vlastiti izborni krah, kazati da smo iz krize i izašli. Tih nekoliko dana, od izlaska iz krize, do novih izbora i Milanovićeve pobjede, valjda su bili jedino razdoblje u proteklih trideset i dvije godine, u kojem smo živjeli izvan ekonomske krize, a da nismo bili u ratu. Trebalo je biti samo naivan i lakovjeran, i misliti tako. Za sreću u Hrvatskoj – ne onu privatnu, koju vam, ipak, nitko ne može uskratiti – trebalo je imati pogled na svijet i život Jadranke Kosor.

Prošla, 2012. godina, bila je grozna. Možda i najružnija godina naših društvenih, televizijskih, novinskih, političkih, književnih života. Privatno, bilo je – kako kome i kako je kome grah pao. Ali da biste u toj godini bili sretni, trebalo vam je: mnogo novaca, ne gledati televiziju, ne čitati novine, ne hodati ulicama i trgovima, te što je najvažnije – ne misliti kako je drugome. Također, da biste u 2012. bili sretni, trebalo vam je to da niste glasač Kukuriku koalicije, ili još bolje – da uopće niste glasač. Ne radi se o tome da su vas, u slučaju da ste za njih glasali, Milanović i društvo razočarali. To bi bilo podnošljivo. Ali oni kao da su u proteklih godinu dana imali potrebu da u svakoj prilici i na svakom mjestu iskažu prezir prema razlozima zbog kojih se za njih glasalo. Što je najgore, pokazali su prezir prema čovjekovoj vjeri i nadi. Lica tih ljudi, žena i muškaraca, kao da su nekako i poružnila u ovih godinu dana. Ekonomska kriza postala im je univerzalno objašnjenje svih društvenih procesa i opravdanje za svaku osionost, bahatost i ravnodušnost prema svakoj ljudskoj vjeri i nadi u društvenu harmoniju i u socijalni smisao države. Pretvorili su se u kolektivnog Damira Kajina, koji na jedan dan odlazi u mirovinu da ne bi ispao “stupido”. Uostalom, baš njega, koji nesumnjivo nije stupido, unajmit će se da ruši vlast u Istri, valjda baš u ime onih ideala kojima je vođena Kukuriku koalicija.

Trideset i koju godinu, koliko moja generacija pamti i osjeća društvene strahove kao svoje vlastite, živimo u krizi, ili živimo ucijenjeni krizom. A za razliku od rata, nikada se nijedna naša kriza nije završila mirom ili primirjem. U međuvremenu, bivalo je sve manje društvenih sadržaja koji bi funkcionirali mimo krize ili usporedo s njom. Na kraju, prije dvije-tri godine, počeli smo strahovati i nad izvještajima nekakvih američkih računovođa, koji za svoj račun određuju kreditnu sposobnost svjetskih država. I sve to jer nije sproveden “program ekonomske stabilizacije”. No, u tom vječitom vraćanju istoga, ipak je ispravnije biti stupido nego biti Damir Kajin… Kada na to čovjek pomisli, i nova mu je godina unaprijed sretnija.

Miljenko Jergović 01. 01. 2013.