U uglednome Akšam Cajtungu, glasilu Štajerske biskupije, stanoviti T. D. lamentira nad time kako je ljevica desnici ukrala Vladu Gotovca i njegovu političku i pjesničku zaostavštinu. Služeći se žanrom potjernice, narečeni pobraja sve kojima po njegovu shvaćanju Gotovac ne pripada, te koji nisu, recimo, nazočili njegovu slavnu govoru 1991, ispred komande neprijateljske vojske („Generali, Hrvatska se ne boji…“), e ne bi li dokazao kako Gotovac pripada onima drugima, Tomcu i Hebrangu, primjerice, koji su također izočili tomu događaju, ali to, eto, nije bitno, jer oni su, za razliku od pobrojanih ljevičara (Žarko Puhovski, Vesna i Zoran Pusić, Ivica Račan te ini) prirodno društvo pjesnikovo. T. D. nas pritom podučava nečemu jamačno interesantnom: Hrvatska se ne dijeli na ljevicu i desnicu, veli on, nego na patriote i one druge. Ljevičari su, kaže, Gotovca desetljećima mrzili, jer je on bio patriot. Zanimljiva ideološka kalja s kupusom i bravetinom, sasma dostojna onoj kada je Milanče Ivkošić, prije koju godinu, uvjeravao javnost kako Adolf Hitler nije bio desničar, nego ljevičar, pače socijalist, nacional-socijalist.
Dva tjedna po smrti Vlade Gotovca, Hrvatsko slovo objavilo je članak nekakva Čavara, koji kritizira redakciju jer je, sedam dana ranije, objavila nekoliko riječi o smrti pjesnikovoj. Dotični, inače znameniti „patriotski“ člankopisac toga vremena kaže da Gotovac ne zaslužuje spomen, jer se udružio s komunistima i Jugoslavenima i jer je izdao Hrvatsku. Čavar je bio na istim idejnim pozicijama na kojima je T. D. danas. A tri godine ranije, u kampanji u izborima za predsjednika Republike Hrvatske, satnik Hrvatske vojske, nekakav Brzović, od milja zvani Beba, kopčom svoga opasača stručno je tresnuo Vladu Gotovca po glavi, što je izazvalo nijemo odobravanje Gotovčeva protukandidata Franje Tuđmana. Ili je i on, poput Čavara, smatrao da život toga čovjeka tako malo vrijedi da njegova sljepoočnica ne vrijedi njegove riječi. Osim što je Beba Brzović bio dokazani patriot, pripadnik Vrhovnikova Tjelesnog zdruga – ili se to nekako drukčije zvalo – on je tada svojim postupkom simbolizirao odnos cjelokupnoga društveno-političkog soja, istoga koji danas predstavlja T. D. Što su oni zamjerali Vladi Gotovcu da su ga kanili rastaviti od života? To što im nije bio nimalo nalik i što mu je u stvarnoj biografiji bilo upisano ono mučeništvo koje su oni fabulirali i fikcionalizirali u svojim lažnim i izmišljenim životopisima. Njegova izdaja hrvatskoga „patriotizma“, onoga o kojemu pišu i na koji se pozivaju T. D, Milanče i ini sastojala se upravo u tome što je Gotovac Hrvatsku zamišljao zajedno s Račanom, Jakovčićem i Tomčićem, te ali avaj, s Vesnom Pusić i Slavkom Goldsteinom, čiji je bio redoviti suradnik u časopisu Erasmus.
Ako je već bilo tako, što danas treba T. D.-u, ili što treba Igoru Zidiću i njegovim sfingama i mumijama iz Matice hrvatske da pokušavaju adoptirati mrtvoga Vladu Gotovca i nekako prepraviti njegova uvjerenja? Odgovor je bolno prost: mogu njime manipulirati koliko im je volja i proglašavati ga dijelom svoga društva, pošto su sigurni da im on neće replicirati. Gotovac im je potreban, jer svojih pisaca i intelektualaca nemaju, niti ih mogu imati, a kako žarko i svim srcem ljube smrt, i kako i taj njihov „patriotizam“, kojim kane zamijeniti podjelu na ljevicu i desnicu, zapravo jest samo patriotizam smrti i zemlje mrtvih, tako im se učinilo da bi i Gotovca konačno mogli posvojiti. Pa pošto u nas nije naročito razvijena kultura sjećanja, i nikome nije naročito stalo da iz novinskih dokumentacija, na osnovu članaka i intervjua, ustanovi tko je prije deset, dvadeset i trideset godina bio Vlado Gotovac, što je radio, s kime se družio i tko mu je izdavao knjige, onda i T. D. može slobodno da mijesi mirogojsku zemlju i od nje da stvara figuru koja u zbilji nikada nije postojala. Među mrtvima on se dobro snalazi, jer nema u sebi nikakvih moralnih kočnica. U tome svijetu savršeno su slobodni on i njegovi, toliko slobodni da im se učini kako im u smrti svi pripadaju, poslušni su i ne proturječe. U toj njihovoj patriotskoj Hrvatskoj, istina, nema živih, ali kao da je to koga briga. Njih duhovi ne spopadaju, jer oni ni u šta što je nekada bilo živo ne vjeruju.
Živi mrtvaci žele posvojiti Gotovca
U uglednome Akšam Cajtungu, glasilu Štajerske biskupije, stanoviti T. D. lamentira nad time kako je ljevica desnici ukrala Vladu Gotovca i njegovu političku i pjesničku zaostavštinu. Služeći se žanrom potjernice, narečeni pobraja sve kojima po njegovu shvaćanju Gotovac ne pripada, te koji nisu, recimo, nazočili njegovu slavnu govoru 1991, ispred komande neprijateljske vojske („Generali, Hrvatska se ne boji…“), e ne bi li dokazao kako Gotovac pripada onima drugima, Tomcu i Hebrangu, primjerice, koji su također izočili tomu događaju, ali to, eto, nije bitno, jer oni su, za razliku od pobrojanih ljevičara (Žarko Puhovski, Vesna i Zoran Pusić, Ivica Račan te ini) prirodno društvo pjesnikovo. T. D. nas pritom podučava nečemu jamačno interesantnom: Hrvatska se ne dijeli na ljevicu i desnicu, veli on, nego na patriote i one druge. Ljevičari su, kaže, Gotovca desetljećima mrzili, jer je on bio patriot. Zanimljiva ideološka kalja s kupusom i bravetinom, sasma dostojna onoj kada je Milanče Ivkošić, prije koju godinu, uvjeravao javnost kako Adolf Hitler nije bio desničar, nego ljevičar, pače socijalist, nacional-socijalist.
Dva tjedna po smrti Vlade Gotovca, Hrvatsko slovo objavilo je članak nekakva Čavara, koji kritizira redakciju jer je, sedam dana ranije, objavila nekoliko riječi o smrti pjesnikovoj. Dotični, inače znameniti „patriotski“ člankopisac toga vremena kaže da Gotovac ne zaslužuje spomen, jer se udružio s komunistima i Jugoslavenima i jer je izdao Hrvatsku. Čavar je bio na istim idejnim pozicijama na kojima je T. D. danas. A tri godine ranije, u kampanji u izborima za predsjednika Republike Hrvatske, satnik Hrvatske vojske, nekakav Brzović, od milja zvani Beba, kopčom svoga opasača stručno je tresnuo Vladu Gotovca po glavi, što je izazvalo nijemo odobravanje Gotovčeva protukandidata Franje Tuđmana. Ili je i on, poput Čavara, smatrao da život toga čovjeka tako malo vrijedi da njegova sljepoočnica ne vrijedi njegove riječi. Osim što je Beba Brzović bio dokazani patriot, pripadnik Vrhovnikova Tjelesnog zdruga – ili se to nekako drukčije zvalo – on je tada svojim postupkom simbolizirao odnos cjelokupnoga društveno-političkog soja, istoga koji danas predstavlja T. D. Što su oni zamjerali Vladi Gotovcu da su ga kanili rastaviti od života? To što im nije bio nimalo nalik i što mu je u stvarnoj biografiji bilo upisano ono mučeništvo koje su oni fabulirali i fikcionalizirali u svojim lažnim i izmišljenim životopisima. Njegova izdaja hrvatskoga „patriotizma“, onoga o kojemu pišu i na koji se pozivaju T. D, Milanče i ini sastojala se upravo u tome što je Gotovac Hrvatsku zamišljao zajedno s Račanom, Jakovčićem i Tomčićem, te ali avaj, s Vesnom Pusić i Slavkom Goldsteinom, čiji je bio redoviti suradnik u časopisu Erasmus.
Ako je već bilo tako, što danas treba T. D.-u, ili što treba Igoru Zidiću i njegovim sfingama i mumijama iz Matice hrvatske da pokušavaju adoptirati mrtvoga Vladu Gotovca i nekako prepraviti njegova uvjerenja? Odgovor je bolno prost: mogu njime manipulirati koliko im je volja i proglašavati ga dijelom svoga društva, pošto su sigurni da im on neće replicirati. Gotovac im je potreban, jer svojih pisaca i intelektualaca nemaju, niti ih mogu imati, a kako žarko i svim srcem ljube smrt, i kako i taj njihov „patriotizam“, kojim kane zamijeniti podjelu na ljevicu i desnicu, zapravo jest samo patriotizam smrti i zemlje mrtvih, tako im se učinilo da bi i Gotovca konačno mogli posvojiti. Pa pošto u nas nije naročito razvijena kultura sjećanja, i nikome nije naročito stalo da iz novinskih dokumentacija, na osnovu članaka i intervjua, ustanovi tko je prije deset, dvadeset i trideset godina bio Vlado Gotovac, što je radio, s kime se družio i tko mu je izdavao knjige, onda i T. D. može slobodno da mijesi mirogojsku zemlju i od nje da stvara figuru koja u zbilji nikada nije postojala. Među mrtvima on se dobro snalazi, jer nema u sebi nikakvih moralnih kočnica. U tome svijetu savršeno su slobodni on i njegovi, toliko slobodni da im se učini kako im u smrti svi pripadaju, poslušni su i ne proturječe. U toj njihovoj patriotskoj Hrvatskoj, istina, nema živih, ali kao da je to koga briga. Njih duhovi ne spopadaju, jer oni ni u šta što je nekada bilo živo ne vjeruju.