Znate li, možda, tko je Akram Aylisli? Vrijedilo bi znati za tog pisca, premda još nije preveden na hrvatski (ni na druge iste jezike). Rođen 1937. u Sovjetskom Savezu kao Akram Nadžafoglu Naibov. Prevođen je, vrlo rano, u Rusiji i širom svijeta. Studirao je književnost na Institutu Maksim Gorki, u Moskvi, gdje i mnogi drugi sovjetski i istočnoeuropski pisci, u isto vrijeme kad i veliki albanski i europski prozaist Ismail Kadare. U doba sovjetske vladavine bio je vrlo kritičan prema praksama socijalističkoga realizma, zalagao se za književne i poetičke slobode, pisao živo i vedro o zemlji iz koje je potekao i njezinim vrlo šarolikim, nacionalno i kulturno izmiješanim svjetovima. Naime, Aylisli je iz Azerbajdžana, bivše južnosovjetske republike, koja se nalazi, metaforički, skoro na samome pupku svijeta i naše civilizacije. Tamo negdje, skoro u avliji rodne kuće Akramove, dogodili su se neki od ključnih događaja u Starome zavjetu: na planini Ararat iskrcao se Noa, Noah, Nuh, Noje – kako ga tko već zove – sa svoje korablje. Tu su klicu zametnule naše najstarije kulture, starokršćanske i islamske, tu su najstariji spomenici, stvarni ili legendarni, našega postojanja, ali i mjesta mržnje, sukoba i nerazumijevanja. Na toj granici svjetova počinje sklad među kulturama, tu svanjiva zora Sudnjeg ili Kijametskog dana. Akram Aylisli je hrabro odabrao da upravo tu brani pravo Drugoga i različitog. Pravo – neprijatelja, din-dušmanima, čovjeka.
Krajem prošle godine, u prijevodu na ruski, Aylisli objavio je priču “Kameni snovi”, napisanu 2007, u kojoj govori o dvojici Azera koji pokušavaju zaštititi svoje armenske susjede od progona koji se događao u posljednjim godinama Sovjetskog Saveza. Armence, s kojim je Azerbajdžan ratovao za Nagorno Karabah u jednome nikad završenom ratu, Aylisli je prikazao s empatijom i osjetljivošću za njihovo stradanje. Danas, Nagorno Karabah odmetnuti je fragment nezavisnoga Azerbajdžana, državica naseljena, uglavnom, Armencima, koju nije priznao nitko u svijetu.
Akrama Aylislija su, naravno, u rodnoj zemlji napali najprije zato što nije rekao ništa o stradanju Azera od armenske ruke. Zatim su rekli da je uvrijedio i sve Turke – a Turci i Azeri po svemu su vrlo bliski narodi – jer je govorio o tuskome genocidu nad Armencima iz 1915. Hafiz Hadžijev, vođa Muasir Masavata, vladajuće političke stranke u Azerbajdžanu, obećao je nagradu od trinaest tisuća dolara onome tko Akramu Aylisliju odsiječe uho. Kasnije je tu ponudu povukao: zapadne ambasade u Bakuu bile su osjetljive na krv i kasapljenje. Ali sedmog je veljače ove godine predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev donio uredbu kojom me Aylisliju oduzima zvanje narodnoga pisca i ukida mu se zaslužna mirovina. Prije toga se predsjednik Alijev pobrinuo da bez posla ostanu i piščev sin, koji je radio kao carinik, i njegova žena. Aylisli se od napada u jednom intervjuu branio ovim riječima: “Armenci za mene nisu neprijatelji. Kako bi oni to mogli biti?”
Prva zemlja koju je predsjednik Azerbajdžana posjetio nakon što je Akramu Aylisliju, proznome piscu, oduzeo penziju i status, i time podržao prijeteće demonstracije koje se događaju pred njegovom kućom, bila je Hrvatska. Razlozi posjeta su, naravno, gospodarski, ali Alijeva su predsjednik Josipović i premijer Milanović primili uza sve ceremonijalne počasti, koje nadilaze formalni i radni karakter posjeta. U Zagrebu su se, na prilazima središtu grada, uz hrvatske vihorili i azerbajdžanski barjaci. To se, naravno, nije događalo kada bi Hrvatskoj u posjet dolazili zvaničnici Republike Srbije, uključujući i bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Međutim, mala skupina aktivista iz Kuće za ljudska prava prosvjedovala je protiv posjeta Ilhama Alijeva ili, možda, načina na koji je on u Hrvatskoj dočekan.
Zoran Milanović, predsjednik Vlade, osjetio se ponukanim da im odgovori. Napao je aktiviste da su “licemjerni”, jer da će “na kraju doći u Vladu po novac za svoje udruge”. Pritom je o Azerbajdžanu rekao ovo: “Azerbajdžan je država koja je slobodnija nego ikada, ali nije demokracija poput Hrvatske ili Austrije. To je islamska država slobodnija nego i jedna u tom svijetu.” Iako nam je teško znati što je za Zorana Milanovića sloboda, bili bismo slobodni ustvrditi kako prema kriterijima Europske Unije – spomenimo Buxelles, jer bi predsjednika Vlade, možda, moglo uzrujati spominjanje međunarodnih organizacija za ljudska prava – postoji barem deset slobodnijih “islamskih” država u svijetu. Riječ “islamskih” držimo pod navodnicima, jer Azerbajdžan niti je formalno islamska država (puno ime: Republika Azerbajdžan), niti bi je takvo opisao itko tko, makar i površno, prati politička zbivanja u muslimanskome svijetu. Ali držimo li se Milanovićevog shvaćanja pojma islamske države kao, pretpostavljamo, svake države u kojoj su muslimani većina stanovništa, neusporedivo slobodnije, u zapadnome shvaćanju te riječi, jesu, naprimjer, Jordan, Malezija, Tunis, Katar, Turska… U tim zemljama se, naime, s visokih političkih položaja ne išću ušesa nepodobnih pisaca, što je, na stanovit način, dosta precizan pokazatelj slobode.
Azerbajdžan je, trebao bi to predsjednik Vlade znati, zemlja s ozbiljnim demokratskim deficitom, ali koji jedva da ima neke veze s činjenicom da je naseljena većinskim muslimanima. Da je religijski element presudan, zar bi Azerima, koji su šiti, najbliži prijatelji i saveznici mogli biti Turci koji su suniti? Možda i bi, tko to zna, ali Azerbajdžanom je skoro četvrt stoljeća vladao šef republičkoga KGB-a, pa prvi sekretar Komunističke partije Azerbajdžana, član Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza i prvi dopredsjednik Vijeća ministara SSSR-a za vladavine Jurja Andropova, drug Hajdar Alijev. Nakon što je u prosincu 2003. preminuo, na mjestu azerbajdžanskoga svedršca naslijedio ga je njegov sin Ilham. I kakve bi to veze moglo imati s islamom ili s islamskom diktaturom?
Osim, ukoliko predsjednik Vlade Zoran Milanović “islamsku” državu ne prepoznaje u činjenici što je 2007, u Bakuu, sa šest uboda nožem, teško ranjen azerbajdžanski pisac i novinar Rafik Tagi – prethodno osuđen na tri godine zatvora – oboje zbog kritiziranja poslanika Božjeg Muhameda? Pa, barem bi Milanović morao znati da takvo što nema veze s islamom. Zar je Hrvatska “islamska” ili “katolička” država zato što se u Hrvatskoj zabranjuju plakati sa zagrljenim kič kipekima blažene Mejreme, majke poslanika Božjeg Isse?
No, predsjednik Vlade izrekao je nešto sa čime se sigurno slaže i Ilham Alijev: otkuda pravo nevladinim udrugama da od Vlade traže novac ukoliko u potpunosti ne podržavaju Vladinu politiku? Mogao bi netko ostati i bez uha, nastavite li se zajebavati s velikim hrvatskim prijateljem, drugom Ilhamom Hajdarovičem Alijevim!
Za uho azerskog pisca Akrama Aylislija vlast je nudila 13.000 dolara
Znate li, možda, tko je Akram Aylisli? Vrijedilo bi znati za tog pisca, premda još nije preveden na hrvatski (ni na druge iste jezike). Rođen 1937. u Sovjetskom Savezu kao Akram Nadžafoglu Naibov. Prevođen je, vrlo rano, u Rusiji i širom svijeta. Studirao je književnost na Institutu Maksim Gorki, u Moskvi, gdje i mnogi drugi sovjetski i istočnoeuropski pisci, u isto vrijeme kad i veliki albanski i europski prozaist Ismail Kadare. U doba sovjetske vladavine bio je vrlo kritičan prema praksama socijalističkoga realizma, zalagao se za književne i poetičke slobode, pisao živo i vedro o zemlji iz koje je potekao i njezinim vrlo šarolikim, nacionalno i kulturno izmiješanim svjetovima. Naime, Aylisli je iz Azerbajdžana, bivše južnosovjetske republike, koja se nalazi, metaforički, skoro na samome pupku svijeta i naše civilizacije. Tamo negdje, skoro u avliji rodne kuće Akramove, dogodili su se neki od ključnih događaja u Starome zavjetu: na planini Ararat iskrcao se Noa, Noah, Nuh, Noje – kako ga tko već zove – sa svoje korablje. Tu su klicu zametnule naše najstarije kulture, starokršćanske i islamske, tu su najstariji spomenici, stvarni ili legendarni, našega postojanja, ali i mjesta mržnje, sukoba i nerazumijevanja. Na toj granici svjetova počinje sklad među kulturama, tu svanjiva zora Sudnjeg ili Kijametskog dana. Akram Aylisli je hrabro odabrao da upravo tu brani pravo Drugoga i različitog. Pravo – neprijatelja, din-dušmanima, čovjeka.
Krajem prošle godine, u prijevodu na ruski, Aylisli objavio je priču “Kameni snovi”, napisanu 2007, u kojoj govori o dvojici Azera koji pokušavaju zaštititi svoje armenske susjede od progona koji se događao u posljednjim godinama Sovjetskog Saveza. Armence, s kojim je Azerbajdžan ratovao za Nagorno Karabah u jednome nikad završenom ratu, Aylisli je prikazao s empatijom i osjetljivošću za njihovo stradanje. Danas, Nagorno Karabah odmetnuti je fragment nezavisnoga Azerbajdžana, državica naseljena, uglavnom, Armencima, koju nije priznao nitko u svijetu.
Akrama Aylislija su, naravno, u rodnoj zemlji napali najprije zato što nije rekao ništa o stradanju Azera od armenske ruke. Zatim su rekli da je uvrijedio i sve Turke – a Turci i Azeri po svemu su vrlo bliski narodi – jer je govorio o tuskome genocidu nad Armencima iz 1915. Hafiz Hadžijev, vođa Muasir Masavata, vladajuće političke stranke u Azerbajdžanu, obećao je nagradu od trinaest tisuća dolara onome tko Akramu Aylisliju odsiječe uho. Kasnije je tu ponudu povukao: zapadne ambasade u Bakuu bile su osjetljive na krv i kasapljenje. Ali sedmog je veljače ove godine predsjednik Azerbajdžana Ilham Alijev donio uredbu kojom me Aylisliju oduzima zvanje narodnoga pisca i ukida mu se zaslužna mirovina. Prije toga se predsjednik Alijev pobrinuo da bez posla ostanu i piščev sin, koji je radio kao carinik, i njegova žena. Aylisli se od napada u jednom intervjuu branio ovim riječima: “Armenci za mene nisu neprijatelji. Kako bi oni to mogli biti?”
Prva zemlja koju je predsjednik Azerbajdžana posjetio nakon što je Akramu Aylisliju, proznome piscu, oduzeo penziju i status, i time podržao prijeteće demonstracije koje se događaju pred njegovom kućom, bila je Hrvatska. Razlozi posjeta su, naravno, gospodarski, ali Alijeva su predsjednik Josipović i premijer Milanović primili uza sve ceremonijalne počasti, koje nadilaze formalni i radni karakter posjeta. U Zagrebu su se, na prilazima središtu grada, uz hrvatske vihorili i azerbajdžanski barjaci. To se, naravno, nije događalo kada bi Hrvatskoj u posjet dolazili zvaničnici Republike Srbije, uključujući i bivšeg predsjednika Borisa Tadića. Međutim, mala skupina aktivista iz Kuće za ljudska prava prosvjedovala je protiv posjeta Ilhama Alijeva ili, možda, načina na koji je on u Hrvatskoj dočekan.
Zoran Milanović, predsjednik Vlade, osjetio se ponukanim da im odgovori. Napao je aktiviste da su “licemjerni”, jer da će “na kraju doći u Vladu po novac za svoje udruge”. Pritom je o Azerbajdžanu rekao ovo: “Azerbajdžan je država koja je slobodnija nego ikada, ali nije demokracija poput Hrvatske ili Austrije. To je islamska država slobodnija nego i jedna u tom svijetu.” Iako nam je teško znati što je za Zorana Milanovića sloboda, bili bismo slobodni ustvrditi kako prema kriterijima Europske Unije – spomenimo Buxelles, jer bi predsjednika Vlade, možda, moglo uzrujati spominjanje međunarodnih organizacija za ljudska prava – postoji barem deset slobodnijih “islamskih” država u svijetu. Riječ “islamskih” držimo pod navodnicima, jer Azerbajdžan niti je formalno islamska država (puno ime: Republika Azerbajdžan), niti bi je takvo opisao itko tko, makar i površno, prati politička zbivanja u muslimanskome svijetu. Ali držimo li se Milanovićevog shvaćanja pojma islamske države kao, pretpostavljamo, svake države u kojoj su muslimani većina stanovništa, neusporedivo slobodnije, u zapadnome shvaćanju te riječi, jesu, naprimjer, Jordan, Malezija, Tunis, Katar, Turska… U tim zemljama se, naime, s visokih političkih položaja ne išću ušesa nepodobnih pisaca, što je, na stanovit način, dosta precizan pokazatelj slobode.
Azerbajdžan je, trebao bi to predsjednik Vlade znati, zemlja s ozbiljnim demokratskim deficitom, ali koji jedva da ima neke veze s činjenicom da je naseljena većinskim muslimanima. Da je religijski element presudan, zar bi Azerima, koji su šiti, najbliži prijatelji i saveznici mogli biti Turci koji su suniti? Možda i bi, tko to zna, ali Azerbajdžanom je skoro četvrt stoljeća vladao šef republičkoga KGB-a, pa prvi sekretar Komunističke partije Azerbajdžana, član Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza i prvi dopredsjednik Vijeća ministara SSSR-a za vladavine Jurja Andropova, drug Hajdar Alijev. Nakon što je u prosincu 2003. preminuo, na mjestu azerbajdžanskoga svedršca naslijedio ga je njegov sin Ilham. I kakve bi to veze moglo imati s islamom ili s islamskom diktaturom?
Osim, ukoliko predsjednik Vlade Zoran Milanović “islamsku” državu ne prepoznaje u činjenici što je 2007, u Bakuu, sa šest uboda nožem, teško ranjen azerbajdžanski pisac i novinar Rafik Tagi – prethodno osuđen na tri godine zatvora – oboje zbog kritiziranja poslanika Božjeg Muhameda? Pa, barem bi Milanović morao znati da takvo što nema veze s islamom. Zar je Hrvatska “islamska” ili “katolička” država zato što se u Hrvatskoj zabranjuju plakati sa zagrljenim kič kipekima blažene Mejreme, majke poslanika Božjeg Isse?
No, predsjednik Vlade izrekao je nešto sa čime se sigurno slaže i Ilham Alijev: otkuda pravo nevladinim udrugama da od Vlade traže novac ukoliko u potpunosti ne podržavaju Vladinu politiku? Mogao bi netko ostati i bez uha, nastavite li se zajebavati s velikim hrvatskim prijateljem, drugom Ilhamom Hajdarovičem Alijevim!