U Beograd sam, red je tako, putovao na svoj račun, zbog premijere scenskoga uprizorenja Andrićeve “Gospođice”, održanoga u Jugoslavenskome dramskom pozorištu, u petak 25. travnja. Razlog je, međutim, samo dijelom estetske naravi, jer se ujedno tiče i svođenja nekih životnih i zavičajnih računa, katalogiziranja i arhiviranja sjećanja od kojih su sačinjeni neki živi i mrtvi identiteti. Jednu kazališnu predstavu otišao sam gledati da bih utvare vraćao njihovome mrtvom svijetu ili da bih vlastita duševna stanja sređivao tako što ću nesigurnu jučerašnju zbilju pretvarati u sutrašnju fikciju.
“Gospođicu” je Ivo Andrić pisao u Prizrenskoj ulici, u okolnostima svoga ratnog podstanarstva, kad i “Travničku hroniku” i “Na Drini ćupriju”. Živio je u samoizabranoj izolaciji, ne objavljujući ništa, ne potpisujući se nikom, u tihom protestu protiv okupacijskoga, njemačkog režima. Jedino što je glasno učinio bilo je da pri nekakvom popisu iz 1942. u rubriku vjeroispovijesti umjesto riječi rimokatolik – što je bilo ranije njegovo opredjeljenje – upiše “bez vere”, što je svakako moralo djelovati sumnjivo vlastima, jer je Nedićeva Srbija, kao i NDH bila vrlo bogobojazna, kršćanska. Kao i danas, među fašistima: oni koji nisu za križ ili krst, mora da su za zvijezdu petokraku.
Dramatizaciju “Gospođice” sačinio je, uz piščevo izričito odobrenje, redatelj i dramaturg Marko Fotez. Rođeni Zagrepčanin, doktor slavistike, stigao je u Beograd 1948, kao kućni redatelj u novoosnovano Beogradsko dramsko pozorište. Tu se skućio, stekao obitelj s glumicom Marijom Crnobori, i ostao Beograđanin sve do smrti, u prosincu 1976. U međuvremenu, osnivao je Dubrovačke ljetne igre, i Hrvatima i Srbima otkrivao Držića, i postao dionikom zajedničke, nikad podijeljene srpskohrvatske memorije, kao jedan od onih i ne tako rijetkih ljudi, kulturnih radnika, pregaoca i umjetnika, za koje bi – kao i za samoga Ivu Andrića – bilo najtačnije reći da pripadaju jugoslavenskoj kulturi, danas prezrenoj i u Zagrebu i Beogradu. Naime, dok je veći dio kulturnoga naslijeđa mogao biti razdijeljen u ostavinskim raspravama, ili barem uništen, Foteza se ne može podijeliti, niti ga se može mrtvoga ubiti.
“Gospođicu” je dramatizirao 1962, za Jugoslavensko dramsko pozorište, ali od predstave tada nije bilo ništa. Pisac je upravo dobio Nobelovu nagradu, što je u Stockholmu koliko i u domovini doživljavano kao priznanje njegovoj bosanskoj, otomanskoj temi, čemu je ovaj urbani beogradsko-sarajevski roman, više intiman nego socijalan, skoro pa bio smetnja. Ni sam Andrić, iako je odobrio dramatizaciju, više nije bio oduševljen uprizorenjem. U njegovim beogradskim temama oduvijek je bilo nečega došljačkoga i tuđinskog. Stoga “Gospođica”, kao, recimo, ni poduža novela “Zeko”, nisu bili naročito voljeni ni s istočnih, ni sa zapadnih strana Andrićeva srpskohrvatskog jezika.
Nakon što je propalo u Beogradu, Fotez je pokušao i u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine u Banjoj Luci, ali bilo je već kasno. Od tog vremena pa sve do svoje smrti, a zatim i do raspada Jugoslavije, Ivo Andrić bit će jasno formatirana kulturna činjenica. Njegov format je, između ostaloga, bio određen i aksiomom da njegova proza nije scenična, da Andrić nije za kazalište.
Gorčin Stojanović rodio se 1966. u Sarajevu, išli smo u istu, Prvu gimnaziju, ali je on 1985. otišao u Beograd studirati režiju. Više se nije vratio, ali za razliku od mnogih neopozivih odlazaka, ljudi kojima će mjesto rođenja biti samo formalni podatak iz obrasca za prijavu boravka, Gorčin je svoje Sarajevo nastavio vući za sobom, kao što ga je, uostalom, vukla Rajka Radaković, Gospođica. Da nije bilo onoga što je uslijedilo za odlaskom, da se otišlo sasvim mirnodopski, možda bi i to Sarajevo moglo biti zaboravljeno.
Obično se, olako, uz tračersko psihologiziranje, “Gospođica” čita kao prikrivena Andrićeva autobiografija ili autovivisekcija. Gorčin Stojanović u svome režiranju komada, kao ni Fotez u dramatizaciji, nisu se bavili takvim jalovim učitavanjima. Rajka je po ovoj predstavi, kao i po romanu, doživjela emocionalni slom sa smrću oca, dobrostojećeg sarajevskoga srpskog trgovca, koji je i zbog meke duše, i zbog rastrošnosti, na kraju bankrotirao. Cijeli njen život bio je pokušaj da se spasi od takve sudbine – štednjom i “bolnim rezovima”. Ako se ne troši, ne može se ni izgubiti.
Kroz dva sata svoje predstave, Gorčin Stojanović vrlo fino, dramaturški tačno, ispriča cijelu priču Andrićeva romana. A priča govori kako kroz život i sudbinu jedne žene, kroz njezinu tragičnu opsesiju štednjom, mine i oslika se vremenski tok, od doba pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine i Prvoga svjetskog rata, do sredine tridesetih godina. Rajka Radaković nipošto nije bezosjećajna, ali su njezini osjećaji sapeti, u čvor svezani, ona je u ljubavi i u životu osujećena, a da za to ne snosi krivnju. Iz Sarajeva je morala otići, jer je davala novac uz zelenaške kamate, bila je hladna prema patnjama svoga naroda, i prema ljudskim patnjama uopće. Bila je ratni profiter, ali s ekonomskim i monetarnim slomom Austro Ugarske, i ona je doživjela slom. Živjela je muškim životom, bavila se muškim nepočinstvima, i na koncu je, iz vrlo muških razloga, bila primorana na selidbu.
Jednu manje istaknutu epizodu iz Andrićeva romana Gorčin (kao i Marko Fotez) vrlo je naglasio. Iako prema ljudima nepovjerljiva, škrta, kamena srca, gospođica u jednom se trenutku svoga života gubi, uzmanjka joj opreza, i pada pred šarmom Ratka Ratkovića, solunskoga junaka, prebjega iz austrougarske vojske, idealnog dragovoljca domovinskog rata, koji nakon svih – prekasno će se to shvatiti – izmišljenih i lažnih žrtava koje je podnio za otadžbinu, odluči da se bavi poduzetništvom, otvara zastupstvo amerikanskoga proizvođača automobila Ford. Rajka mu posuđuje kapital… Andrić je majstor nemogućih, uskraćenih ljubavi. Ovo je jedna od njih, Gorčin Stojanović ju je na sceni uzorno ispričao.
“Gospođica” Jugoslovenskoga dramskog pozorišta pomalo je starinska predstava, u kojoj se osjeća nešto od duha i estetike jugoslavenskih teatarskih osamdesetih. Glavna glumica Nataša Ninković dobro je shvatila Rajkine razloge, i odigrala je Gospođicu sjajno. U tome je imala podršku svih glumaca na sceni, pogotovo Voje Brajovića i Srđana Timarova, koji su igrali više uloga, i u Rajkinoj duši suptilno i tačno vezali različite suputnike na njezinome putu u propast.
Ponekad, razlozi za kazalište, kao i razlozi za književnost, nadilaze estetske povode, tako da se fikcija počinje uplitati u čovjekov život. Ili kao u antička doba, gledatelj predstavom nastoji razmrsiti ono što je zamršeno u životu. Nema u tome uspjeha, ali smisao je u pokušaju. Na kraju, u takvim pokušajima nastaju važne predstave i važne knjige. “Gospođica” Gorčina Stojanovića jedna je takva predstava. Barem za ovoga gledatelja. I bolje je, na kraju, da je dramatizacija Marka Foteza čekala tih pola stoljeća, kada pred Andrićem i njegovim slučajem, kao i pred vlastitim preseljenjima i emocionalnim lomovima, stojimo “bez vere”. A i vrijeme je štednje i krpeži, vrijeme hladnih srca.
Vrijeme bolnih rezova, vrijeme hladnih srca
U Beograd sam, red je tako, putovao na svoj račun, zbog premijere scenskoga uprizorenja Andrićeve “Gospođice”, održanoga u Jugoslavenskome dramskom pozorištu, u petak 25. travnja. Razlog je, međutim, samo dijelom estetske naravi, jer se ujedno tiče i svođenja nekih životnih i zavičajnih računa, katalogiziranja i arhiviranja sjećanja od kojih su sačinjeni neki živi i mrtvi identiteti. Jednu kazališnu predstavu otišao sam gledati da bih utvare vraćao njihovome mrtvom svijetu ili da bih vlastita duševna stanja sređivao tako što ću nesigurnu jučerašnju zbilju pretvarati u sutrašnju fikciju.
“Gospođicu” je Ivo Andrić pisao u Prizrenskoj ulici, u okolnostima svoga ratnog podstanarstva, kad i “Travničku hroniku” i “Na Drini ćupriju”. Živio je u samoizabranoj izolaciji, ne objavljujući ništa, ne potpisujući se nikom, u tihom protestu protiv okupacijskoga, njemačkog režima. Jedino što je glasno učinio bilo je da pri nekakvom popisu iz 1942. u rubriku vjeroispovijesti umjesto riječi rimokatolik – što je bilo ranije njegovo opredjeljenje – upiše “bez vere”, što je svakako moralo djelovati sumnjivo vlastima, jer je Nedićeva Srbija, kao i NDH bila vrlo bogobojazna, kršćanska. Kao i danas, među fašistima: oni koji nisu za križ ili krst, mora da su za zvijezdu petokraku.
Dramatizaciju “Gospođice” sačinio je, uz piščevo izričito odobrenje, redatelj i dramaturg Marko Fotez. Rođeni Zagrepčanin, doktor slavistike, stigao je u Beograd 1948, kao kućni redatelj u novoosnovano Beogradsko dramsko pozorište. Tu se skućio, stekao obitelj s glumicom Marijom Crnobori, i ostao Beograđanin sve do smrti, u prosincu 1976. U međuvremenu, osnivao je Dubrovačke ljetne igre, i Hrvatima i Srbima otkrivao Držića, i postao dionikom zajedničke, nikad podijeljene srpskohrvatske memorije, kao jedan od onih i ne tako rijetkih ljudi, kulturnih radnika, pregaoca i umjetnika, za koje bi – kao i za samoga Ivu Andrića – bilo najtačnije reći da pripadaju jugoslavenskoj kulturi, danas prezrenoj i u Zagrebu i Beogradu. Naime, dok je veći dio kulturnoga naslijeđa mogao biti razdijeljen u ostavinskim raspravama, ili barem uništen, Foteza se ne može podijeliti, niti ga se može mrtvoga ubiti.
“Gospođicu” je dramatizirao 1962, za Jugoslavensko dramsko pozorište, ali od predstave tada nije bilo ništa. Pisac je upravo dobio Nobelovu nagradu, što je u Stockholmu koliko i u domovini doživljavano kao priznanje njegovoj bosanskoj, otomanskoj temi, čemu je ovaj urbani beogradsko-sarajevski roman, više intiman nego socijalan, skoro pa bio smetnja. Ni sam Andrić, iako je odobrio dramatizaciju, više nije bio oduševljen uprizorenjem. U njegovim beogradskim temama oduvijek je bilo nečega došljačkoga i tuđinskog. Stoga “Gospođica”, kao, recimo, ni poduža novela “Zeko”, nisu bili naročito voljeni ni s istočnih, ni sa zapadnih strana Andrićeva srpskohrvatskog jezika.
Nakon što je propalo u Beogradu, Fotez je pokušao i u Narodnom pozorištu Bosanske Krajine u Banjoj Luci, ali bilo je već kasno. Od tog vremena pa sve do svoje smrti, a zatim i do raspada Jugoslavije, Ivo Andrić bit će jasno formatirana kulturna činjenica. Njegov format je, između ostaloga, bio određen i aksiomom da njegova proza nije scenična, da Andrić nije za kazalište.
Gorčin Stojanović rodio se 1966. u Sarajevu, išli smo u istu, Prvu gimnaziju, ali je on 1985. otišao u Beograd studirati režiju. Više se nije vratio, ali za razliku od mnogih neopozivih odlazaka, ljudi kojima će mjesto rođenja biti samo formalni podatak iz obrasca za prijavu boravka, Gorčin je svoje Sarajevo nastavio vući za sobom, kao što ga je, uostalom, vukla Rajka Radaković, Gospođica. Da nije bilo onoga što je uslijedilo za odlaskom, da se otišlo sasvim mirnodopski, možda bi i to Sarajevo moglo biti zaboravljeno.
Obično se, olako, uz tračersko psihologiziranje, “Gospođica” čita kao prikrivena Andrićeva autobiografija ili autovivisekcija. Gorčin Stojanović u svome režiranju komada, kao ni Fotez u dramatizaciji, nisu se bavili takvim jalovim učitavanjima. Rajka je po ovoj predstavi, kao i po romanu, doživjela emocionalni slom sa smrću oca, dobrostojećeg sarajevskoga srpskog trgovca, koji je i zbog meke duše, i zbog rastrošnosti, na kraju bankrotirao. Cijeli njen život bio je pokušaj da se spasi od takve sudbine – štednjom i “bolnim rezovima”. Ako se ne troši, ne može se ni izgubiti.
Kroz dva sata svoje predstave, Gorčin Stojanović vrlo fino, dramaturški tačno, ispriča cijelu priču Andrićeva romana. A priča govori kako kroz život i sudbinu jedne žene, kroz njezinu tragičnu opsesiju štednjom, mine i oslika se vremenski tok, od doba pred austrougarsku aneksiju Bosne i Hercegovine i Prvoga svjetskog rata, do sredine tridesetih godina. Rajka Radaković nipošto nije bezosjećajna, ali su njezini osjećaji sapeti, u čvor svezani, ona je u ljubavi i u životu osujećena, a da za to ne snosi krivnju. Iz Sarajeva je morala otići, jer je davala novac uz zelenaške kamate, bila je hladna prema patnjama svoga naroda, i prema ljudskim patnjama uopće. Bila je ratni profiter, ali s ekonomskim i monetarnim slomom Austro Ugarske, i ona je doživjela slom. Živjela je muškim životom, bavila se muškim nepočinstvima, i na koncu je, iz vrlo muških razloga, bila primorana na selidbu.
Jednu manje istaknutu epizodu iz Andrićeva romana Gorčin (kao i Marko Fotez) vrlo je naglasio. Iako prema ljudima nepovjerljiva, škrta, kamena srca, gospođica u jednom se trenutku svoga života gubi, uzmanjka joj opreza, i pada pred šarmom Ratka Ratkovića, solunskoga junaka, prebjega iz austrougarske vojske, idealnog dragovoljca domovinskog rata, koji nakon svih – prekasno će se to shvatiti – izmišljenih i lažnih žrtava koje je podnio za otadžbinu, odluči da se bavi poduzetništvom, otvara zastupstvo amerikanskoga proizvođača automobila Ford. Rajka mu posuđuje kapital… Andrić je majstor nemogućih, uskraćenih ljubavi. Ovo je jedna od njih, Gorčin Stojanović ju je na sceni uzorno ispričao.
“Gospođica” Jugoslovenskoga dramskog pozorišta pomalo je starinska predstava, u kojoj se osjeća nešto od duha i estetike jugoslavenskih teatarskih osamdesetih. Glavna glumica Nataša Ninković dobro je shvatila Rajkine razloge, i odigrala je Gospođicu sjajno. U tome je imala podršku svih glumaca na sceni, pogotovo Voje Brajovića i Srđana Timarova, koji su igrali više uloga, i u Rajkinoj duši suptilno i tačno vezali različite suputnike na njezinome putu u propast.
Ponekad, razlozi za kazalište, kao i razlozi za književnost, nadilaze estetske povode, tako da se fikcija počinje uplitati u čovjekov život. Ili kao u antička doba, gledatelj predstavom nastoji razmrsiti ono što je zamršeno u životu. Nema u tome uspjeha, ali smisao je u pokušaju. Na kraju, u takvim pokušajima nastaju važne predstave i važne knjige. “Gospođica” Gorčina Stojanovića jedna je takva predstava. Barem za ovoga gledatelja. I bolje je, na kraju, da je dramatizacija Marka Foteza čekala tih pola stoljeća, kada pred Andrićem i njegovim slučajem, kao i pred vlastitim preseljenjima i emocionalnim lomovima, stojimo “bez vere”. A i vrijeme je štednje i krpeži, vrijeme hladnih srca.